Hm. Ljudi. Baš ih volim. Kad potrefim pravu miligramažu. A jednom sam ih čak i vidio. Nakon nekih 20-tak sati ispijanja bilo čega što je u sebi sadržavalo alkohol. A ja od alkohola nisam nikad padao. Što zna bit vrlo nezgodna osobina, ako vam mozak ne radi. I sjedim ja tako na zadarskom kolodvoru, nekako sam se dovuko iz Saturnusa do Zadra, nemam pojma kako, možda su me i vanzemaljci oteli za neke eksperimente ali su mislili da sam mrtav pa su me izbacili iznad kolodvora. Sjedim i pijem pivu. I kako se otvaraju hermetička vrata u mom mozgu (k'o ona u podmornicama), jer, kao, opasnost je prošla, gazdu je malo popustilo ludilo, ja polako počnem primjećivati ljude. Onako bez nekih razumnih filtera, čisto receptivno, samo neprerađenu sirovinu. Znači, samo ih vidim. Ulaze kroz dvije rupe na mojoj kutiji i ne ostavljaju nikakav dojam. Svakakvi ljudi, ulaze i izlaze iz autobusa, bez razloga, bez svrhe, bez reda, bez ikakve veze s ičim, bez bilo kakvog mog pokušaja da uopće formuliram sav taj metež oko sebe jer mi nekako jako godi gledat sve to tako nevino, samo po sebi. I to mi je nakon generalne tranzicijske čistke ostala jedina pozitivna uspomena vezana za alkohol. Ti ogoljeni čudesni ljudi, bez smisla i svrhe, kako dolaze od nikud i tamo se vraćaju. Besmisleni. Svoji, a ne moji. I često poželim da ih sve opet pogubim, barem jedan sat dnevno, da vidim te bezlične ljude koji nemaju ni sekunde prošlosti, ni sekunde budućnosti, kako dolaze u moju glavu, tamo malo šetaju preko spuštenih, nekad silnih prepreka i mirno izlaze i odlaze. Svoji, a ne moji ljudi.
Post je objavljen 21.12.2004. u 18:19 sati.