Danas nema Prijatelja jer nacionalna TiVi sa središnjeg Trga prenosi Milo moje i ostale najviše dosege hrvatskog estradnog stvaralaštva. Naravno, događaj ima aureolu humanitarnog eventa i ima prioritet nad poštivanjem programske sheme.
Sigurno se pitate kako mogu biti tako sebičan da pretpostavljam pola sata jeftine (ali kvalitetne) zabave nad hvalevrijednom akcijom koja će pomoći potrebitima i nemoćnima. Lijepo!
Idu mi na živce sve, ali apsolutno sve tzv. humanitarne akcije u kojima grupica ljudi okrene veliki novac na račun velikog broja ljudi koji su zapravo u gabuli.
Sigurno mislite da će sav novac koji vi dobrohotno darujete otipkavanjem broja koji se nalazi na dnu ekrana zvršiti u rukama siromašnih i zaslužnih. Eee, figa! Prvo svoj dio digne T-HT koji pruža uslugu prikupljanja novca preko telefona. Onda lavovski dio ide PR i marketing agenciji/agencijama koje su pružale usluge reklame i organizacije tog velebnog eventa. Dio ide i medijima koji su to prethodno oglašavali. Onda malo pojede vlasnik pozornice i kulisa, pa onda oni koji su ju postavili (oni valjda i jedini zasluže svoj dio), pa najam instrumenata i tehnike nešto sitno košta. Zakonom obavezni redari isto tako koštaju. Pri kraju valja još spomenuti vrle glazbenike koji besplatno nastupaju za "simboličnu naknadu" kojom pokrivaju samo osnovne troškove. Još sam ih podosta i izostavio.
Uglavnom, super da se to i bilo što drugo organizira jer cijela jedna industrija vrlo dobro živi od humanitarnosti i samorijegora.
Kad se još vratim na početak problema, a taj je kako je uopće došlo do situacije da, u jednoj socijalno odgovornoj i osjetljivoj državi kakva je R. Hrvatska, uopće ikome treba pomoć jer mu je državni aparat, koji postoji da mu jamči skrb, zatajio, onda mi prisjedne i ova i sve bivše i buduće akcije prodavanja muda pod bubrege.
Post je objavljen 20.12.2004. u 21:48 sati.