Kao dječarac volio sam igre, ali vrlo brzo uvidio da igra kreće dogovorom. A, dogovora za dobru igru nema, ako je ne volimo. Bilo je tu skrivaća, lovice, lopova i pandura, care – care, graničara .... I bijaše zanimljivo. Tek oni stari gledahu na nas kao na zaigranu mladost, kao da to njima ne doliči.
Prolazile godine, deceniji, pa i preko pola stoljeća .... Već za rana me upozoravahu stariji da se neće moći igrati dovjeka. Došli školski dani. Sada više nije bilo, da me netko pita, dali hoću, da se igram tako. Morao sam. Stariji su znali zašto. I tako uvijek bude netko stariji, koji zna ono što niti ne želim znati, a morao bi. Nisam ih poslušao. Igru nisam odbacio.
Danas sam otac, pa od prije par dana i djed. Brojem godina bi sada ja trebao biti onaj stariji, kojega bi mladi kao trebali slušati, valjda zato što se to mora. I slušam one stare, mlađe od sebe, kako govore: 'Nesmiješ ovo, nesmiješ ono......'. I vidim djecu opet splašenu, opet željnu nećega, što im se brani. I kao neodrastao se pitam: 'Ta, kakav je ovo svijet?'.
'Znam, ja to znam. Znam što je zrelost. Znam da život ne mazi. Ali......' Kako malima pokazati koji je dobar put u život.
Igrao sam igru, koja je meni ostala kao nešto što cijene, još iz onih dana djetinjstva, mnogi odrasli. Bila je to igra koja je zaokupila mnoge cijenjene umove. Bila je to igra koja mijenjaše ljude, koja kao da govori o odnosima u osnovi postojanja. Taj odnos prema njoj je iz onih prostora i vremena za koja danas spominjemo povjesne mudrosti. U nas bijaše, kao i još danas, nepoznanicom.
I znate što? Ono što posebno cijenim, ja, onaj klinac što ne odraste, poput mnogih, 'Ovdje se ništa nemora.' Ima u mene i životnog iskustva, jer godine daju svoje. Ima u mene i prkosa, jer ljepota je u slobodi. Ima u mene i ljubavi, jer ona život znači. Ima u mene i štovanja, jer znam da je osjet mene mi darovan.
Dolazi nam Božić, dio vremena u kružnom kretanju Zemlje, kojim kao da se nešto ponavlja, zbog sličnosti položaja spram Sunca. Bude nam tako kao isti dan, no godina neka nova, krug neki novi. I u nas to čini sjećanja i stvara moć predaje o vremenu. I tako prolaze 'godine'. Prolazimo mi. Božić nam dolazi; Božić 2004. Prisjet je vrhunskih dobrota i ljubavi, načinima kako to umijemo. Govorimo o dobroti, što je većini samo po sebi kao jasno. Pitam se što je to dobro? Prijatelji dragi zar je pun želudac dobro? Sutra će od toga biti problema. Zar je neko vrhunsko zadovoljstvo dobro? Sutra će ostati sjeta. O alkoholu da i ne pričam. Istrošiti će se mnogi da potvrde sebi i drugima svoje štovanje zajedničkog štovanja. Sutra neće biti ni za osnovne potrebe.
I neka dođe Božić i ono što on nosi. Neka uđe u naša srca i razum i neka bude dobro kojim štujemo djela Gospodnja. Zar nije to to? I nije važno tko si i kome pripadaš, po podjelama nekim, jer Gospod ne dijeli već spaja. On jest jedinstvo postojanja.