Neću pisati o projektu Družba adria s aspekta njegove (ne)isplativosti i ekološke (ne)prihvatljivosti jer je o njemu mnogo toga već rečeno, posebice zadnjih dana, nažalost uglavnom u kontekstu dnevnopolitičkih predizbornih prepucavanja, već s jednog drugog aspekta koji mi je kudikamo zanimljiviji. Naime, beskrajno me iritira izostanak bilo kakve suvislije, angažiranije i organiziranije građanske inicijative koja bi glasno i učinkovito ustala protiv realizacije ovog projekta. Osim nekolicine ekoloških zanesenjaka i entuzijasta, te u zadnje vrijeme nekih katoličkih udruga, svi ostali čija egzistencija de facto ovisi o tom projektu nezainteresirano šute i nalik su mi na magarce koji beskrajno šutke mogu trpjeti batine. Jer, neću pretjerati ako kažem da, od Istre do krajnjeg juga, na desetke tisuća obitelji žive od turizma koji im donosi znatne prihode, kako neposredno, tako i posredno. Shvaćaju li svi ti ljudi da je sad vrijeme za organiziranje i prosvjede, a ne post festum, jer bi im havarija samo jednog tankera s naftom u Jadranu u nekom srednjeročnom razdoblju iz džepa izbila na desetke tisuća eura koje ostvaruju kao iznajmljivači, ugostitelju, hotelijeri...? Shvaćaju li da bi nakon jedne takve havarije tržišna vrijednost njihove kuće bila desetinu one koja je vrijedila prije havarije? Istodobno, ti isti šutljivci će se spremno odazvati na svaki tzv. prosvjed za zaštitu nečijeg digniteta i marljivo okretati telefonske brojeve TV emisija u kojima se traži da se izjasne jesu li za Tita ili Tuđmana, ustaše ili partizane, crvene ili crne...Za mene - neshvatljivo.
Post je objavljen 20.12.2004. u 10:50 sati.