"Mislio sam ako odesh, da che manje biti boli..
al' uzalud, shto si dalje.. tebe srce vishe voli.."
Sretna sam, dok te se ne sjetim... Samo misli tebi upuchene, i tuga koja me u tim trenutcima obuzme skrnjave ovaj moj svijet.
Nocas sam po ko zna koji put procitala tvoje pismo i pitala se:
"Zar je bilo teshko rechi istinu?"
Josh uvijek sam ja nasmijana. Vjeruj,i mnogo jachi i mnogo ljepshi, a i oni sa iskustvom, poput tvog, su moj smijeh pokushali da izbrishu, ali niko nije uspio da izazove osjechaj iskorishtenosti u meni...
To samo ti mozhesh...
Iskorishtena tvojim korishcenjem, svrha nebitna...
Sve moje rijechi bachene na raskrsnici neche ti donijeti onaj trepet, onu zbunjenost, onu shokiranost koju su meni donijele tvoje proganjajuchi me.
Ako nishta drugo nisi uspio, uspio si da me zadrzish na ovom mjestu. Uspio si da u meni probudish zhelju da ti se javljam, ovako nezvanicno...
Vjerovatno je tako...
A moja tuga, to je samo proizvod neshvachenosti. To je koplje koje udara u tvoje dogme na jednoj strani a sa druge strane u sva ona filozofska ispiranja mozga, kojima si sklon, u nadi da chesh nachi u bilo chemu opravdanje za svoje postupke.A znam da ne nalazish, nishta...
Samo danima presipash iz shupljeg u prazno i tako u nedogled,
i postajesh sve prazniji.
Pratim te, a chutim...
U svakoj rijeci koju napishem trazish dio sebe, a da te nije, ovdje nebi bilo mojih rijechi.
A ti nisi siguran... Nikada , nikada nechu dozvoliti da budesh siguran.
I ne zanosi se. Ne volim te. I sada dok ti ovo pishem, mojim venama struji opreznost...
Nisi ti za svakodnevnu upotrebu.Zaboravili su napisati na etiketi da ostavljash posljedice poslije duzheg konzumiranja, i da nisi za dnevno korishtenje.
Gdje se pronalazish ,ne znam... ali trudim se da te svuda ima po malo, a nigdje previshe...
Pozdrav..
Post je objavljen 20.12.2004. u 08:32 sati.