Suze niz lice teku,
žele vratiti ljubav očinju!
Gdje je nestalo sve
što je osmjeha nekad vrijedilo?
Gdje su one tople riječi,
pogledi ljubavi puni?
Gdje sigurnost
što smo tu zajedno svi?
Gubi se radost,
u zjenama vidim lice stranca,
u zjenama vidim lice očajnika,
vidim svoje lice
jer njegove su prazne
i duboko, mrtvo leži,
što postoji možda još!
I kad stisne mi ruku
i cjelov uzvrati,
varkom opet postaje ubrzo
sve što u meni se budi!
A majka plače
suzama što se ne vide,
suzama što dušu
trpljivo i sporo nagrizaju!
Osjećam...
što ne bih željela..
....ne brinite, nije tako strašno, mnogi bi rekli, ali kad
čovjek doživljava nešto što nikada nije, onda i previše
boli.... velika, malo tužna pusa svima
Post je objavljen 19.12.2004. u 17:59 sati.