Nestor naših prevoditelja i jezikoznalaca Josip Tabak često je pišući članke u Vjesniku i Večernjaku govorio o enklitikama. I opet, sudeći po stalnim pogreškama - nedovoljno.
Pravilo je (tzv. Wackernagelovo, po njemačkom lingvistu) da enklitika u rečenici stoji iza prve (naglašene) riječi. Evo, kao primjer navodim jednu iz Jezičnog savjetnika Instituta za jezik i jezikoslovlje (36. str.):
Jedno je od otvorenih i praktično i teoretski spornijih pitanja hrvatskoga jezikoslovlja i pitanje razgraničenja odnosnih i opisnih pridjeva...
Pa malo dalje, na stranici 37., stoji: Najvažnije je pitanje mogu li odnosni pridjevi...
Ipak, iznimke su sintagme, što znači sklopovi dvije, tri ili više riječi koji čine određenu značenjsku cjelinu. Primjerice, imena - vlastita, gradova i država, ustanova i udruga... Ili znanstveno nazivlje, odnosno titule. I njih ne treba rastavljati enklitikom, što god o tome bilo u gramatikama ili raznim savjetnicima. Nego iza takve cjeline prvo treba navesti naglašenu riječ, pa nenaglašenu.
Nepravilno je dakle pisati:
Predsjednik je Republike Hrvatske odlučio... (titula)
Filozofski je fakultet Sveučilišta u Zagrebu donio odredbu... (ime ustanove)
U Slavonskom je Brodu održano... (ime grada)
Sjedinjene su Američke Države pristale... (ime države)
Pravilan bi oblik glasio:
Predsjednik Republike Hrvatske odlučio je... (a ne: je odlučio...)
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu donio je odredbu... (a ne: je donio)
U Slavonskom Brodu održano je... (a ne: je održano)
Sjedinjene Američke Države pristale su... (a ne: su pristale)
U tu skupinu ubrajaju se i ritmičke strukture ili logičke cjeline poput: Ivica i Marica vratili su se iz šume.
Ili pak: Iva, Ana, Petra i Željka voze se u autu.
A to je zato da vam rečenica bude protočnija i da ne morate zastati kako biste izgovorili ostatak. Enklitika ne smije stajati iza stanke u rečenici jer se iza nje očekuje obavijesna riječ, a ne riječ bez leksičkoga značenja.
Post je objavljen 19.12.2004. u 13:54 sati.