Ljuta sam, a pošto smatram da dnevnik ima terapeutski učinak, najbolje je da taj bijes izbacim iz sebe na ovaj način. Dakle, ako ne želite čitati jedan ogorčeni tekst vrlo iznervirane teenagerice, bolje da ne čitate dalje. Za one hrabrije, evo cijele priče: Danas je moj naj frend imao koncert i iako sam znala da ću na taj koncert morati ići s društvom koje mi se UOPĆE ne sviđa, odlučila sam otići zbog njega. Na početku sam bila mirna, simpatična, moglo bi se reći dvolična jer sam u sebi mislila "a joj što mi ovo treba", ali tješila sam se time da su one jednako tako dvolične jer je to obostrano ne-sviđanje. Sve njihove glupe komentare sam trpjela i trpjela, a onaj tko trpi, mora jednom i puknuti. E pa na kraju koncerta su one uzele mikrofon, počele se preseravati svojim "nastupom" koji su kao skinule s MTV-a, a meni je više izgledao kao nastup metalno retardiranih osoba. Ali ne, one misle da su COOL. Jedan od bisera jedne od tih cura je bio: "Ah, u djetinjstvu sam imala 10 želja. Danas sam ih ostvarila pet- nastupala sam, pjevala na PRAVOM mikrofonu i svirala (čitaj: lupala) na bubnjevima!" Ona se tako uživila u ulogu tzv. zvijezde da mi je došlo da ju polijem hladnom vodom i kažem "hej probudi se, radiš budalu od sebe" ili još bolje da ju snimim sa kamerom pa da sama vidi što radi. Onda su se počele valjati po mom frendu (inače je jako popularan među curama) na što sam još više poludjela jer mu ja nisam stigla reći ni "bok" koliko su slinile po njemu. Nakon 2h su mi živci stvarno stvarno stvarno bili tanki, pretanki, moj osmijeh na licu je već postao toliko umjetan da bi me se Hollywood posramio, pa sam shvatila da je najbolje otići. Tako sam se fino pokupila i pustila naše kraljice umišljenosti da i dalje zasjenjuju prave zvijezde večeri- mog naj frenda i njegov bend.
Post je objavljen 17.12.2004. u 21:42 sati.