Selam, Kemey hadirka,- Dehando,- Tzibuk. Temsga Amlah. Yegenjele, Genzebka.
Svakome od nas je drago kada mu se pokaze malo paznje, a za ovaj narod je cini mi se pravi dokaz da ih se cijeni pokusati reci nekoliko rijeci na njihovom jeziku.
Potrebno je znati samo ovih nekoliko rijeci na Tigrinji i vec je mnogo lakse uci u Eritreju, a obavezna procedura ce biti ugodnija i mnogo kraca.
Koliko je samo vremena proslo od kada sam prvi put dosao u Asmaru,- rekao bih desetak godina a ne desetak mjeseci. Imam osjecaj kao da sam cijeli zivot ovdje.
Najnormalnije mi je da putovnicu moram pokazati najmanje pet puta nekim ljudima odjevenima u odore, te jos bar dva puta nekima u civilnoj odjeci koji sa znacajnim izrazima lica na izlasku iz aerodroma obavljaju nesto vrlo vazno usporedjujuci fotografiju u putovnici sa vasim licem. Najnormalnije mi je takodjer bilo da me doceka nekih tridesetak stupnjeva sredinom prosinca i ostavim svoju zimsku jaknu te se nadam da je necu trebati vise do polaska u veljaci.
Najnormalnija su mi bila zbunjena lica troice novih Poljaka koji su se osvrtali oko sebe i upijali prve dojmove o zemlji u kojoj ce provesti narednu godinu dana. Najnormalnije mi je takodjer bilo da se ne trudim da razgovaram sa njima i ostavim ih na miru u njihovim razmisljanjima od Frankfurta gdje sam ih sreo ukrcavajuci se na avion. Znao sam da su novi koji dolaze raditi posao koji i ja radim ovde, no sve ono sto bih im mogao pricati i da sam imao zivaca bilo bi suvisno. I suvise izgubljeno su djelovali, a sve ono sto bih im i mogao reci ne bi im znacilo mnogo jer ce sve i onako prije ili kasnije i sami vidjeti, a zvonjava u glavi im je sigurno bila glasnija neg' sto bih ja mogao pricati.
Negdje nakon Riyadha u Saudiskoj Arabiji, gdje smo opskrbljujuci se gorivom potrosili skoro dva sata vise od planiranog, ipak sam im se predstavio i obasnio im da ce ih netko docekati na aerodromu te da ne trebaju da se brinu ni za sto. Ne znam koliko im je to znacilo no nisam imao zivaca za nesto vise.
Najnormalnije mi da ne mogu da ne napisem neki post, a i to da trenutno ne mogu napisati nista pametno.
Nisam neraspolozen zbog povratka a drzala me misao da cu sto ranije dodjem natrag u Asmaru prije i zavrsiti sa ovom misijom.
Dva mjeseca se i ne cini tako strasno no ipak…
Post je objavljen 15.12.2004. u 22:14 sati.