Čekam ja svoj red u menzi, posve mirno, bez ikakvog znaka nervoze osim što je neki lik ispred mene čudno mirisao…
Čekam red , gladan sam ko medvjed poslije zimskog sna i čekam svoje meso i krumpiriće.
Pogledam po meniju kad ono NEMA MESA I KRUMPIRIĆA!!!!!!!!!
Ima neko tijesto i umak koji liči kao rigotina iz nekog lošeg hororca.
Hvata me panika!!!
No ,ipak ja uzmem to tijesto, promrmljam nešto što ne bi razumio ni čovjek s najvećim ušima na svijetu (koji loš humor) pokupim svoje prnje do prvog slobodnog stola i počnem ubacivati tu neobičnu tvar što nazivaju hranom…
Ali dobro ,pojeo sam ja to ,izlazim van a vani jebeno hladno. Tlak mi je digla i spoznaja da nema mesa i krumpirića a sad se moram boriti i s hladnoćom koja se hvata za sve ekstremitete i čini ih utrnulim.
Lagano živčanim a onda se sjetim da moram na predavanje.
A u P.M.!!!!!!
Ne da mi se… (mama ,tata ,idem na svako predavanje)
Ipak ,odem ja na predavanje ,kvalitetno ga ''odležim'' i sretan i zadovoljan idem kući.
I onda od nikud, sjetim se profe iz Hrv(vjerojatno me ona ''ukusna'' hrana podsjetila na nju).
Sjetim je se i poživčanim jer sam mrzio nju i njezinu subjektivnost prema učenicima.
Nikad joj nisam pisao najbolje zadaćnice jer nikad nisam htio da ona ocjenjuje moj rad i moju inspiraciju tako da sam većinom puta pisao smeće za koje sam ipak uspio ponekad dobiti i peticu.
Još mi nije provarilo ono nešto smeđe iz menze i počela me hvatati nostalgija za mesom i krumpirićima.
Nekako se sve činilo hladnije nego dosad.
Na povratku kući u tramvaju 15-tak nabrijanih penzionera gleda mene i očekuju da ću se dignuti s tek ugrijane stolice koju je moja guza netom prije svega ovoga sretno dodirivala svojim plivadončićima.
Dignem se ja, sav nabrijan , i shvatim da je ovaj dan katastrofa.
A sve zbog toga što nije bilo mesa i krumpirića…
DOBRO JE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Živio Gospić!!!!!!
Post je objavljen 15.12.2004. u 19:23 sati.