Jučer sam u nekoliko navrata krajičkom oka pregledavao Hloverkinu emisiju o predsjedničkim kandidatima, a koja je (vidi ironije) održana u istom restoranu u kojem je Budiša prije pet godina pozvao svoje suparnike. Kako zbog mentalne torture nisam mogao pregledati sve u komadu, prebacio bih program i pogledao koliko sam izdržao, potom "prosurfao" po kanalima (taman je na HBOu bio star trek nemesis) pa se nakon nužne rekuperacije vratio ponovno.
Likovi se vidim, ponavljaju iz godine u godinu, a inteligencija (a niti kultura) im nije napredovala u međuvremenu. Fascinantno je da i najmlađi glumac iz tog freak show-a ne razumije što je to internet te obećaje da će svi dobiti "internete" (ako je za vjerovati članku s index.hr). Nadalje, ekipa nije niti minimum pažnje posvetila ovlastima, pravima i obvezama predsjednika države pa se tako obećaju čuda, te pomiču brda i doline.
Totalno očekivano, nisu se pojavili Stipe ni Jadranka, a Đurđa Adlešić se ispričala zbog nedolaska (valjda je zaspala, s onom frizurom ne vidim drugog izgovora kojeg je mogla ponuditi).
Jadranka je (što je pak jako važno) "jasno i odlučno" izjavila kako se protivi projektu DružbAdrija jer je potencijalni profit premalen. Ja osobno nemam neki stav prema tome (niti za niti protiv) no vidim da svako tjera vodu na svoj mlin u velikim količinama, uključujući i mog omiljenog saborskog zastupnika Tončija Tadića (iako sam po uvjerenjima na suprotnoj strani političkog spektruma s njime bih se mogao složiti i/ili dogovoriti o iznenađujuće puno stvari). Anyway, Tonči je nedavno (na 101 ako se na varam) izjavio kako bi ukupna dobit DružbeAdrija na godišnjoj razini bila svega 10mil dolara što doista i nije neka pretjerana cifra te da je ta dobit neproporcionalna potencijalnoj šteti koju projekt može donijeti. No, nije baš bio totalno iskren jer bi 10mil dolara bio profit ili dobit, dok bi prihodi bili daleko veći (cca. 100mil usd) što je daleko ozbiljnija cifra, nadalje, iz tog ukupnog prihoda financirali bi se troškovi radne snage (čitaj; radna mjesta, obitelji i te fore), investicijsko održavanje (čitaj; zapuštenog i već starog naftovoda) te imovina (čitaj; investicije u nove kapacitete i što već). Dakle, od tih 100mil usd veliki dio bi završio u džepovima razno raznih hrvatskih (i inih) tvrtki te zaposlenih, pa je stoga efekt daleko veći od tih navedenih 10mil USD. Osim toga, tu je i pitanje balastnih voda što je i potencijalno najveći problem; no u javnosti je stvorena klima kako će se balastne vode ispuštati u daleko većim količinama nego što je to danas slučaj; ali kaže taj isti Tonči kako će količina biti duplo veća. Naravno, nije ni to malo, ali je daleko manje od faktora 10 ili 100 kako bi se mogao dobiti dojam; a ako još saznamo da se već danas u jadran ubacuje nekih 3 milijuna tona balastnih voda godišnje onda niti ovih 6 ne izgleda tako prestrašno, osobito ako to stavimo u perspektivu s veličinom mora ili veličinom jednog tankera (koji je recimo nekih 200-300.000 tona; pa tako ispada da je to masa nekih dvadesetak-tridesetak tankera u odnosu na cca. tisuću koliko bi ih bilo godišnje). Hoću samo reći kako nije baš sve crno bijelo i kako treba sagledati sve parametre i tek onda donijeti odluku.
Ova izjava mi je skrenula pozornost zato jer je još prošli tjedan u zagrebu boravio ministar vanjskih poslova rusije te su ga svi tapšali po ramenu i govorili kako je družba sigurna stvar i da nema brige; ovako ispadamo vrlo neozbiljni, a rusi imaju tendenciju pamtiti stoljećima.
Post je objavljen 15.12.2004. u 12:46 sati.