Kao prvo THX onima koji su redovito provjeravali da li sam još živ. Daklem…hm…jesam. Trebalo mi je dugo da posložim neke stvari na svoja mjesta, ali bar za sad mislim da stoje gdje treba…kol'ko-tol'ko. Budući da sam obećao objašnjenja, slijedi:
1. Posao: ostalo na statusu quo, realno najgore ali barem dalje zarađujem. Ugovora nigdje na vidiku, ali ni burze za sad. U jednom trenutku je sve izgledalo toliko crno da sam pomislio na kratko da ne može gore, jer se plaća prepolovila. Pa sam morao dogovoriti sa šefovima rad prekovremeno jer jedino tako mogu zaraditi barem toliko da pokrijem one nužne troškove.
2. Faks: krenuo!!!!! Dakle, sve plaćeno, za sad! Čekam odluku komisije da mi priznaju ispite od prije jer mi se stvarno ne da ponovno sve slušati, najvjerojatnije bi zaspao na predavanjima pokušavajući pronaći nešto što dosad nisam čuo ili zapamtio. Kao i uobičajeno sa svim izvanrednim studijima, ima nas PUNO previše. Pa kad nakon posla dođem do predavaonice, skoro se ugušim od «mirisa» znoja. Jer vjerojatno je 90% prisutnih došlo sa 8 sati odrađenog posla, i nije baš da su ili razmišljali o tušu ili da su imali vremena. Nije da sam ja nešto bolji. Ista stvar. Pokušam se skoncentrirati na profesora, koji umjesto da objasni statiku stupnih građevina ili opterećenje kablova, što mi treba za struku, brije po kvantnoj mehanici, dok barem dvjesto ljudi ne zna niti što je derivacija ili elektronska orbitala a kamoli kvant. Puno je zanimljivije vidjeti neku zgodnu (mislim stvarno zgodnu) plavušu kako pokušava zapisati važne rečenice, ali ustvari potpuno zbunjeno gleda u ploču.
3. Ljubav: dva mjeseca je bilo jako lijepo, ako zanemarim jednu činjenicu. Gotovo ružičasto, ako zanemarim jednu činjenicu. Kad god smo smogli vremena našli smo se negdje, i meni je uvijek bilo fenomenalno, ako zanemarim jednu činjenicu. Srce mi uvijek lupalo na 200, kad god bi je vidio, znate kao onaj osjećaj kad imaš 14, i stvari ni znaš što osjećaš ali je feeling predivan, ako zanemarim jednu činjenicu. Jedna od važnih stvari u mom životu je također išla kako treba, moje društvo ju je u potpunosti prihvatilo, a vjerujte mi to je teško postići, ako zanemarim jednu činjenicu. Dakle ukupno gledano, za mene jako lijepo provedeno vrijeme, ako zanemarim jednu činjenicu. Već s ovim idem na živce, zar ne? E pa i meni je išlo, ali kao i obično kad smo zaljubljeni ne primjećujemo neke stvari makar nam bile ispred nosa. Što sam ja to dugo vremena zanemarivao? Činjenicu da kod nje nije postojala DA – NE situacija. Još mi je i sad teško shvatiti na koju foru je to uspjela izvesti, i to kod mene koji je prokleti detaljista i ne pušim začkoljice u govoru. Niti jedna druga osoba koju poznajem to nije u stanju, biti toliko neodlučna. O čemu god razgovarali, ma što radili, ona nije imala definirani stav, tj. ako i jest, nije ga nikad čvrsto izrekla. Na kraju, skupilo se toga dosta, i onda sam stao…kroz glavu mi je prošlo gotovo sve što je bilo dva mjeseca. Sve je imalo jednu stvar zajedničku. Ja sam vukao, sve. Kao mazga! Kamo god išli, što god radili, u stvari sam ja odlučivao. Čak nije bilo niti one situacije kad ti ženska veli KAM IDEMO? i u stvari nije zadovoljna dok ne pogodiš kaj hoće, pa te navede na njezinu odluku bez da ti kaže. Nije da ne volim biti taj koji vodi, ali stani malo, moraš imati neku polugu u životu oko koje se držiš. I onda sam shvatio još jedno; da ne postoji naziv za to što je među nama. Više od prijatelja, manje od ljudi u vezi. I odlučio sam postaviti situaciju tako da nema mogućnosti vaganja, niti sivih odgovora. «Što smo mi?» Nakon otprilike pola sata pokušavanja pronalaska odgovora koji bi mogao nešto nedefinirano reći, dakako nije ga bilo. Jer se na neka pitanja jednostavno ne može tako odgovoriti, nastala je šutnja. Za mene je to već bio odgovor. Ali opet sam ponudio izbor. Ili će se nešto promijeniti pa možemo dalje ili ću ja išetati iz njezinog života isto kako sam i ušao. Kao što i pretpostavljate, dogodilo se ovo drugo. Dakle, jedina svijetla točka u mom životu u tom trenutku je postala jako tamna.
Ponekad se pitam: Što sam ja to učinio nekome u životu da sve propadne? Mislim doslovno. Kad krene nizbrdo nikad nije jedna stvar. Nakratko počne izgledati jako dobro u samo jednoj stvari, a pored toga sve ostalo se počne kotrljati niz brdo tako brzo da moram pustiti tu dobru stvar, da bi uspio spasiti bar neke stvari.