Sjeo sam na dorucak danas i poceo razmisljati sta cu sa blogom. Taman sam pomislio da mi ponestaje prica kad zazvoni zvonce. Susjeda mi je stara baka iz bosne, profesionalni pastir u mirovini, a posto ima samo dva zuba potrajalo je prije nego sam ju razumio. Naime nesto se dogadjalo na mom vrtu jer sam vidio svraku kako panicno leti oko jedna bacve. Inace svrake su jedne od najinteligentnijih ptica u nasim krajevima. Jako su lijepe, crno bijele dok im crno perje poprima prekrasne zelene i plavkaste odsjaje. Cesto ih vidjam u parovima kako izvode svaojake vragolije. Npr polete visoko i onda bacaju orahe na cestu da se razbiju.
Inace imam iskustva sa svakakvim zivotinjama a od ptica sam dosad odgojio jednog gavrana i jednog goluba. Jednom prilikom sam takodjer pokusavao spasiti svraku koju je udario traktor ali bezuspjesno.
U bacvi sam pronasao mladu svraku koja se utapala. Izvadio sam ju van nekom kantom i otisao po rukavice, naime sa tim zivotinjama treba biti oprezan jer se mogu svakojke bolesti pokupiti. Jadna ptica je bila na rubu smrti, skroz mokra i bez daha, iskra zivota lagano je blijedila u njenom oku.
Mlada svraka je bila u prilicno losem stanju i jedva je disala pa sam ju okrenuo naglavce da joj izadje voda iz pluca. Svako malo bi joj se par kapi spustilo niz kljun i to mi je davalo nadu. Mlado i nejako tjelo jedva se katkad trznulu u borbi za dah. Drzao sam ju 15 minuta malo naglavce malo normalno da se ne onesvjesti i pomalo je dolazila do daha, pocela se micati i treptati, ali nije imala snage da drzi glavu uspravno. Ponadao sam se da cu spasiti taj mladi zivot i da cu uskoro opet imati pun balkon perja. Vec dugo nisam spasio nikakvu zivotinju a ovo me podsjetilo na stara vremena kad ju kuca bila puna svakojake zivadi, sto domace sto divlje. Stavio sam ju na balkon da ju macke ne ulove. Nije mogla sjediti pa sam ju morao podbociti krpama. Tako sam ju ostavio i vratio se na dorucak. Nije dugo proslo i vratio sam se da pogledam kako je ali nazalost mala glava klonula je na pod i svaka nada bijase izgubljena. Kazu da ptice umiru pjevajuci, no ova je zadnje trenutke provela u mojim rukama i nadam se da je barem na cas osjetila njeznost i toplinu.
Eto nisam ju uspio spasiti, zaista zalosno. Zivot je osjetljiv i kratak. Sada u vrtu imam jos jedan majusni grob koji me na to podsjeca.
Nakon sta sam ju zakopao konacno sam dovrsio prekinuti dorucak razmisljajuci koliko uzbudjenja, nade i tuge moze covjek iskusiti za tako kratko vrijeme.
Post je objavljen 28.05.2004. u 11:49 sati.