Marketing
...cujes li me nocas?
Samo sam dvaput prije hodala uz stepenice koje vode do njegove sobe. Prvi put me u nju uvela njegova majka, pokazivajući mi njegove stare, prašnjave knjige, u potrazi za jednom koja bi mi se svidjela. Ona uvijek cini takve drage geste.
Dok je BB bio vani, svaki dan bi nam dolazila u goste. Zapravo, dolazila bi tako cesto da na nju vise nisam ni gledala kao na goscu u svom domu. Ona je postala dio nase obitelji. Tako sam uzivala slusajuci njene price, njene savjete... A znala sam da joj nedostaje tako snazno. No ona nije nikada znala koliko je nedostajao meni. Donijela bi mi pokoju slasticu, najcesce čokoladu, koju zna da obozavam. Ponekad je pomagala mojoj mami s bojenjem kose ili pravljenjem jesenskog ajvara... :) Kako su me samo ti trenuci znali nasmijati... Dala mi je dio sebe, i prihvatila me kao svoje. A sada sam bila u njenoj kuci, ukrasenoj njenim slikama i svijecnjacima u sobama... Spremna predati svoje misli njenom jedinom sinu.
Odjednom me obavio osjećaj krivice. Bila sam izdajica. Kako sam samo mogla okrenuti joj tako leđa? Kako sam mogla dopustiti da me povedu osjećaji i da pogazim svu ljubav i brigu koju mi je ta predivna žena podarila tokom posljednjih godina? Je li to što sam činila bilo uistinu loše?
Savjest me usmjerala u tisuću pravaca. Izgrizao me osjećaj straha, osjećaj sreće, osjećaj prijetvora. Gadila sam se sama sebi. Ali poricala sam to. Potisnula sam to najdublje sto sam mogla i nastavila sa svojim naumom- moj cilj je još uvijek bio kristalno jasan.
Kada smo ušli u njegove odaje, ništa nije bilo kao prije. Sve stare prašnjave knjige su nestale s polica, a u kutu pokraj vrata vise nije stajala hrpa iskoristenih skolskih udžbenika. Slike s plivackih natjecanja zamijenile su posljednje snimke s njegove proljetne mature, a zidovi su bili bijeli poput svježe rezanog papira... Na prozorima su stajale guste rolete, neke neodređene boje. Bile su tamnocrvene, zagasite poput krvi. Jedan je prozor bio poluotvoren, tek toliko da kroz njega udje lagani povjetarac. S ulice su se mogli cuti lagani otkucaji srca i tihi koraci koji su pusto lutali na takvu hladnu jesensku noć... Učinilo mi se da iz daljine dopire neka nečujna glazba, no danas mislim da je ona ipak bila samo dio moje mašte...
Lagano sam se provukla iza dva velika stara drvena ormara koja je nedefinirano nagurao u kut prostorije i zbunjeno ga gledala.
Kao i prije.
Ponašali smo se kao da se ništa nije dogodilo. Gledala sam ga preko sobe, svijetlo je bilo prigušeno, a zidovi su postajali sve užima... Nešto je opet besmisleno počeo objašnjavati u vezi uredjenja svoje sobe, a ja sam se samo molila da nas to ne odvede u neke sramežljive, tihe vode. Jer nisam stvarno više imala snage da se borim s time. Nisam se mogla pomiriti s još jednom igrom skrivača, pretvaranja da smo samo prijatelji, glume da ovo ništa ne znači.
Krenula sam ka njemu. I on se nagnuo prema mom vratu. Htjela sam da me poljubi kao prvi put, kada sam osjetila njegove mekane, savrsene usne na svom tijelu. No dogodilo se nešto još ljepše. Poljubili smo se. Prvi put sinkronizirano poput plesača na mjesečini, istovremeno smo se spojili i izmjenili emocije. Bile su intenzivne, i moje i njegove. I bila sam u sedmom nebu...
Na trenutak sam pomislila da se povucem. Da kazem da mi se zuri kuci i da ne mogu vise ostati. Ha, htjela sam odglumiti polu-nedostiznu zavodnicu, fatalnu zenu. Mae West.
Catherine Deneuve. Ali nisam imala dovoljno snage za takvo sto. Znam da bi to bila razumna, lukava stvar, da bi ga takav potez natjerao da mi se uskoro vrati... No, moj razum je vec odavno izletio van skupa sa mnom kada sam stupila onim novcatim balerinkama na maximov asflat.
Sto se dogodilo poslije... Prvi put opisujem nesto ovakvo. Prvi put se usudjem podijeliti ovaj skriveni dio sebe sa svijetom... A prvi je put jer i takav dozivljaj bio jedan jedini- neponovljiv. I dijelila sam ga s njim... mojim djecakom. And this is what happened...
Post je objavljen 14.12.2004. u 20:16 sati.