"Ne pitaj me noćas ništa, pusti me da šutim, ja noćas trebam mir..." Eto, Parni Valjak mi je pomogao da vam dočaram kako sam se osjećala zadnjih par dana... Uspjela sam se posvađati sa skoro svim osobama koje volim, a to su mama, tata, sestra i frend. Ma znate kako to ide- posvađaš se s jednom osobom, onda si živčan zbog te svađe, pa se izdereš na neku drugu (to se inače zove pomaknuta agresija- pišem test iz psihologije sutra, pa sam učila...), a meni se dogodilo da sam poludila na još 2 osobe... Eh, tatu i seku sam brzo riješila, mamu malo teže, ali zato frenda nikako nisam riješila. I da vam iskreno kažem, ne želim. Ne smatram se krivom zbog te svađe i doista ne vidim razlog zašto da se ja prva ispričam. Puno puta sam ja bila ta koja se ispričavala, nije u tome problem, ali sad već polako gubim volju. Ustvari, gubim volju održavati naše prijateljstvo, koje je unakaženo ( ta riječ zvuči grozno) brojnim svađama, ružnim riječima, prekidima (bili smo zajedno). Sve te stvari ostavljaju ožiljke, a ja sam se zbog svega toga dovoljno nervirala. Čak i da se pomirimo (a vjerujem da hoćemo), svjesna sam da će opet biti svađa, koliko god se mi trudili.. Užasno mi je žao što se ne slažemo, i žao mi je što tako dobro razumijem kad Bono Vox (U2) pjeva: "... I can't live with or without you..."
Post je objavljen 14.12.2004. u 16:38 sati.