Jurim-žurim...
Trkimice.
Letim...
Ne stižem sebe servisirati,
a kamoli ovijeh stranicah.
U turbo ritmu razvaljujem sadašnjost.
[tehno, tehno, tehno...]
Bježim joj za dva kruga.
Letim na krilima sistema.
Kao slonić Dambo.
I da stignem ne bi mogao...
[bez seksualnih aluzija molim lijepo]
...ništa smisleno napisati.
Inspiracija me ne može stići ni da se vozi u raketi.
Znam što govorim.
Već je probala.
Problem je što sam prebrz.
Matrix je za mene puž balavac.
Supermen može na dječje utrke.
Šaljem ga po ćevape.
Situacija se razvija dok ovo pišem.
Idem dalje.
Mlijeka mi u prahu...
Kao Krezumica kad ga ganja zločesti šerif.
Kidam nedesno.
Kao ona grupica mudžahedina.
Pokušavam se prizemljiti.
Pri brzini od tri maha na sat.
Ali to nije jednostavno.
Nije baš lako pogoditi WTC.
Za to treba trening.
A za trening treba vremena.
E tu je kvaka 22.
Vremena nema.
Barem ne slobodnog.
Zato glumim Rza-brzotrza alias Ata-strašnomlata.
I brzinom munje potežem svoje oružje.
Prsti lete nezaustavljivo.
Tipkovnica se topi od trenja.
Smrad spaljene tajvanske plastike puni nosnice.
Nema obrane od navale slova na ekran.
Toliko sam brz da sam ovo gore napisao
za samo sekundu i trijestosam sekundi.
I time iskoristio cijelo slobodno vrijeme za ovaj dan.
Nema veze, bit će bolje.
Samo da konačno sletim.