Marketing
danas sam sa vama odluchila podijeliti jednu lijepu ali tuzhnu prichu.
upoznali su se davne 1938 godine (ako je suditi po njegovoj izjavi da je zna od 18-te a ona je rodjena 1920). On je bio muzichar na usponu ona...Ona je bila mala (doslovno mala). bili su simpatichan par On visok i marshav, a Ona tako mala pored njega, sa prekrasnom smedjom kosom. uvijek je pazila kako izgleda, sjecham je se kada je bila malo starija, uvijek pomno obuchena, pocheshljana. po onih par slika koje sam vidjela iz onog vremena mora da je bila komad i da je pratila modu. ne znam gdje su se upoznali (bojim se da chu pishuchi ovu prichu shvatiti da mi fali puno detalja).
Ona je zhidovka. taman kada je njihova ljubav krenula pocheo je shto...drugi svjetski rat.
Ona zhidovka. ne moram vam prichati. ali dati chu vam par critca...
1942. godine rodio se sin, u zbjegu, u gorskom kotaru (Ona je postala majkica a on Tatica).
Ona, sa svojom mamom, sa sinom u kolicima preko velebita...
Ona sa sinom i mamom u talijanskom logoru...
On dolazi u posjete...
sin mu kazhe “auto” umjesto “tata”
Ona, sin i mama dochekuju kapitulaciju italije u logoru...
rat zavrshava, ustrojena je SFRJ. napokon se mogu vjenchati. na vjenchanom listu je rukom prekrizhena “kraljevina srba, hrvata i slovenaca” i upisano “socijalistichka federativna republika jugoslavija”
ima josh puno pricha, puno sami ih puta slushala. na zhalost nisam ih nikada zapisala. chovjek ne razmishlja i nekim stvarima kad je mlad.
sjecham ih se kada su bili mladji. kakva je to bila ljubav. On je bio shutljiv tip (vishe nije). malo smo ga se bojali kada smo bili klinci. imao je smireni smisao za humor, cinichan, koji sada pod stare dane dolazi sve vishe do izrazhaja. svirao je saksofon i klarinet. na zhlost nisam ga nikada chula u zhivo! samo sam koji puta gledala crno bijelo u boji i vidjela bi ga tamo. kazhu da je bio izvrstan muzichar. cijeli zhivot je svirao. i onda je jednoga dana otishao u penziju i jednostavno prestao!
Ona je bila uvijek puna zanimljivih pricha. kao mala slushala sam je bez prestanka. obozhavala sam provoditi dane sa njom. prichala je o ratu, o logoru, prichala je kako shto je radila kada je bila mlada, kako je putovala po svijetu. prichala je o svojoj sestri koju je obozhavala. koju smo svi voljeli kada je bila mlada. o svojoj sestri koja je odmah nakon rata sa njihovom mamom otishla zhivjeti u izrael. na kraju nikada nisam saznala zashto.
prichala je priche o izraelu, prichala je priche o svom tati koji je govorio 9 stranih jezika i radio ko konobar na brodu. prichala je da je radio na karpatiji, brodu koji je prvi doshao u pomoch slavnom titaniku!
a najvishe je prichala priche u kojima je bio On. kako je uredjivao njihovu prekrasnu vikedicu. svaki puta bi mi prichala i pokazala svaki komad namjeshtaja koji je On napravio. svaki tanjur koji je On oslikao. gdje je sve i kada svirao. shto voli jesti i shto ne voli. svaki ruchak prilagodila je onome shto On voli (a On je izbirljiv). za svakim obrokom uvijek je njega orvo posluzhila, a NITKO nije pocheo jesti dok se Ona nije sjela za stol.
bila je puna pricha. s vremenom su te priche postale pomjeshane. najednom se nije mogla sjetiti nekog imena iz priche. nije se mogla sjetiti zashto je uopche pochela neshto prichati. obozhavala je rjeshavati krizhaljke, najednom vishe nije mogla. ne bi se mogla sjetiti rijechi.
dijagnosticiran joj je alzheimer. s vremenom sve je manje znala. sve je vishe stvari zaboravljala. sve je vishe stvari trebalo raditi za nju.
naravno sve je radio On. za pochetak je nauchi baviti se kuchanskim poslovima. chovjek koji nikada nije oprao vesh, sudje i sl. morao je sve nauchiti. morao je nauchiti kuhati. chak je nauchio i pechi kolache. polako su zamijenili uloge. On se brinuo za nju. kuhao je, ruchak je servirao On. prvo njoj. i nitko nije pocheo jesti dok On nije sjeo za stol. Ona je postala kao malo dijete. sve je zaboravila. zaboravila se oblachiti, chemu sluzhi nozh, gdje je, zashto je.
kada be se ona navecher ustala i rekla, ja hochu doma (a bili su doma) On bi se obukao, obukao bi nju i rekao “o.k. idemo doma”
proshetali bi se po kvartu, i doshli bi doma! na taj nachin bi je smirio.
On se nikada ni na trenutak zhelio odvojiti od nje! jednom je rekao da mu je manje strashna njena boles nego sama chinjenica da je alzheimer jedna bolest u kojoj chovjek izgubi sve prijatelje. ne zato shto ih zaboravi, nego zato shto prijatelji jednostavno nestanu.
On je star chovjek, fizichki mu se tesko brinuti za majkicu. ali nije htio ni chuti da je se smijesti u dom. On to mozhe! oni su zajedno cijeli zhivot. On che se brinuti za nju. sa njim joj je najbolje. ona je njegova zhenica.
na kraju su godine ipak pobijedile. godine starosti. sin mu je ipak uspio objasniti da je on to fizichki ne mozhe. da narushava svoje zdravlje.
majkica je sada u domu. Ona zhivi u svom svijetu. On iskreno pati jer bi bio najsretniji da je Ona s njim. posjechuje je stalno, provodi vrijeme sa njom i pricha joj priche.
takvu ljubav zhelim u svom zhivotu!
oni su moji baka i dida!
ovo im je za rodjendane! sretne rodjendane zheli vam vasha unuka!
Post je objavljen 14.12.2004. u 06:40 sati.