U tjednima došašća često imam dojam da živim u nekoj uzvišenijoj osjećajnosti, da živim mnogo nježnije. Čini mi se da imam razvijeniji osjećaj za mirise, da drukčije čujem, da sve promatram iz nekog drugog ugla, da bivam opreznijim, da drukčije opažam, da sam otvoreniji za znakove i simbole.
Razlog tome leži u posebnom čaru tih predbožićnih tjedana, čaru kojega ne može narušiti nikakva gruba i okrutna stvarnost – naprotiv, ponekad mi se čini da taj čar obuhvaća i mijenja najbrutalniju stvarnost. Čini se da ti dani i tjedni nose u sebi nešto što «smekšava» i najokorjelija srca.
A možda to ipak samo duge zimske noći bude u meni čežnju za svjetlom ?
U svakom slučaju, ja ne znam zašto i čemu takav dojam u meni, ali jedno je sigurno: tjedni došašća u mojoj svijesti za mene u svakom pogledu su drukčiji.
U meni, negdje duboko odzvanja neka tiha melodija koja očarava i čini me ponovo djetetom, uči me divljenju, otvorenom doživljavanju...
I tebi želim da čuješ, osjetiš i u sebi opet probudiš dijete...
Post je objavljen 14.12.2004. u 06:12 sati.