Marketing
"Tihi krik". Uoči tog petka te zovem...
Prošlo je više od dva tjedna otkad sam ga posjetila onog ludog petka... Naravno, o tome još nisam pisala a ni sada, dok tipkam po ovim slovima ispred sebe, nisam sigurna je li pametno upustiti se u opisivanje toga dana...
No ne mogu to vise drzati u sebi. Morat vristati! Moram vam svima reci sto mi je na dusi. Prica je isla otprilike ovako....
Nedostajao mi je. Iako sam znala da cu ga vidjeti prije ili kasnije, nisam vise mogla cekati. Onaj stari val zelje i ljubavi me obavio i morala sam biti uz njega tog dana. Ni trenutka kasnije.
Dogovorili smo se da cemo gledati Footloose, jer smo oboje zakljucili da se takav antologijski film ne smije propustiti, ni trenutka dulje. I dok je film trajao, glazba je svirala. Note su mi prolazile kroz glavu, ali zapravo jedino sto sam mogla istinski cuti bilo je kucanje njegovog srca. Priblizila sam se neprimjetno kako bi zvuk postao jos jaci, no ipak sam znala da je nesto drukcije. Ovaj put ga necu drzati u svom okrilju, to je jedino sto sam mislila.
I dalje je disao ritmom drhtaja sa zvucnika. Ako sam se usredotocila, mogla sam usporeno promatrati njegove izdisaje i uzdisaje, koji su se izmjenjivali poput valova. Gore... dolje... gore... dolje... Ima li ljepseg zvuka na svijetu od njegovog daha?
No nista nije ucinio. Nije se priblizio taj put. Bojala sam se da se udaljava od mene, da ga opet neka druga meni otima, da je opet poklonio svoj poljubac nekoj prolaznoj zelji, nekome tko ga ne vidi.
Mozda sam bila u pravu. Nakon filma pozurio je kuci, no nije imao razloga za to. Isao je odmoriti se... Opet ga je izmucio fax, a ja sam se toliko bojala da ce me napustiti.
Ulovio me trenutak ludila. Kao da je nesto uslo pod moju kozu, zavrnulo mi vratom.
That which is called madness,
That which to me,
Is the only sensible way to love.
~ by F. Sagan ~
Nazula sam svoje posljednje cipelice, plavo-crne balerinke koje sam kupila usprkos tvrdnji da nikada necu obuci balerinke... Ništa mi nije bilo bitno. Izjurila sam iz stana kao bijesna životinja. Svjetla su još uvijek gorjela, vrata su bila otvorena svim demonima ovog svijeta. Ali nije me bilo briga. Ni najmanje. U trenutku sam bila na ulici, još uvijek mokroj od kiše što je padala prošle noći. Opet su mi u glavi zujali svi automobili na prokletim asfaltnim ulicama, na ovoj ludoj maximi koja se udvara mom stanu... Ljudi su me cudno gledali, a zasto i ne bi? Bilo je ciča, a ja sam kao dijete jurcala od jedne tramvajske stanice do druge, tražeći ga... Nadajući se da će biti tamo... Iako nisam znala kako sam namjeravala provesti svoj plan.
Bilo je prekasno. Otisao je. Moj babyboy je ponovo odjurio u maglu plavog grada. Nee, nisam mogla, nee, ali ucinila sam to. Nabacila sam na sebe prvo što sam našla, zgrabila kljuceve i pobjegla ponovo. Mama se trebala vratiti za nekoliko minuta, sati... nisam ni znala snaći se u vremenu. Ono je blijedilo... Bilo je potpuno sporedno.
Prije nego sam mogla postati svjesna u sto se upustam, nasla sam se pred njegovim vratima. Naletila sam na njega u busu koji me vozio do toga praga, i premda me iznenadjeno pogledao, nisam se dala smesti. Osjećala sam se kao žena na misiji, i moj cilj je bio jasan kao staklo. Po prvi put sam progledala i moja snaga je pocivala u mom srcu. Ono nije bilo ispunjeno samo strahom. Morala sam prezivjeti- to je bio jedini nacin. Vratiti se k njemu te noci... Prije nego izgubim hrabrost.
Dok smo prilazili njegovom pragu, tresla sam se i drhtanje je postajalo sve jace. Priznajem, bojala se jesam, no samo da ne primjeti moj slabi duh. Samo da ne shvati koliko se tresem unutra.
BBjeva kuca je jedna od kuca u nizu. Ta cinjenica mi je u tom trenutku dala utjehu. Osjećala sam se kao u starom crno-bijelom, izlizanom ali ipak vrijednom americkom filmu. Njegova majka je tek nedavno posadila crvene ruze na ulazu, a boja sa zidova koje smo bojili ovog vruceg ljeta se jos uvijek nije osusila. Kroz prozor kuhinje mogla se vidjeti samo beskrajna tama, beskrajne mogucnosti.
Cula sam kako okrece kljuc u bravi. Krc krc... sve sam blize... kako da to ucinim? Oh Bože pomozi mi, znaš da ovo ne mogu sama... Zvuk skripanja vrata cinio me nervoznom. Njegovi glatki koraci takodjer. Svaki pokret me tjerao na jezenje... Sve jace i jace... Strah je sada prevladao.
Rijeci su se cinile suvisne. Opet ta vrucica... Nikada nisam ucinila nista takvo - nikada. Nikada se nisam prepustila emocijama i zaboravila na pamet. Mogla sam osjetiti kako mi se ruke hlade, i kako me oblijeva hladan znoj.
Prolupala sam! Da, to je bila moja jedina dijagnoza...
Izgovorio je nesto nebitno, a ja sam se pravila da slusam. Sve sto sam mogla cuti, vidjeti, dotaknuti, bile su njegove duboke plave oci. Njegove njezne ruke. Njegova djecacka kestenjasta kosa... Njegove mekane usne, najmekanije usne na svijetu.
-Nesto sam zaboravila... -rekla sam drhtavo
Nisam mu mogla dopustiti da ista odgovori. Nije bilo vremena. Bilo je to jace od mene. Dva koraka. Tri koraka. Četiri koraka. U njegovim sam rukama!
Mhmmmm... dotaknula sam njegovu donju usnicu njezno, najnjeznije. Primila sam je k sebi lagano je grickajuci, kao da ga zelim pojesti... O bože znaš da nisam bila daleko od toga...
Moje usne su stvarno bile na njegovima... Izišla sam iz svog tijela, daleko, daleko...
Imale su okus po borovnicama.. Mogla sam okusiti nikotin koji ih je prekrivao još od nedavne izgorjele cigarete. Oduvijek sam prokleto mrzila pušenje... Moj otac mu se nije mogao oduprijeti. A sada ni moj djecak.. Ali nisam imala snage. Nisam mogla biti razumna i reci dosta. Nije me bilo briga. Primila sam i njegovu ovisnost. Pokusavala sam udahnuti sto vise sam mogla, poput nekakvog bijednog ovisnika na odvikavanju koji uzima jedan posljedji šut. Bili smo jedno. Oh kako sam slabasna pred tobom! I najgori grijeh prihvacam zbog tebe... Zar to ne vidis?
Pocela sam se kretati u nekom nepoznatom ritmu... Neka glazba je pocela svirati u mom mozgu. Neka poznata melodija koju osjetim kad me drzi cvrsto uz sebe. Izvijala sam se kao sto to inace cinim plesuci. No plesem sama... Naga na svijetu, osamljena i pokisla od umora. A sada? Plesala sam za najdivnije bice koje zivi... Moju adikciju, moju bolest.
Primio me za ruku i odveo u sobu.
Post je objavljen 13.12.2004. u 21:13 sati.