U sirotištu je odrastao mali dječak. Bio je opsjednut željom da poleti kao ptica. Bilo mu je teško razumjeti zašto ne može poletjeti. Neke ptice u zoološkom vrtu bile su veće od njega pa su ipak mogle letjeti.
- Zašto ja ne mogu? - pitao se, - Zar sa mnom nešto nije uredu?
Jedan drugi dječak bio je obogaljen, bez nogu. Uvijek je želio da može hodati i trčati kao druga djeca.
- Zašto ja ne mogu biti kao oni? - razmišljao je.
Jednog dana dječak iz sirotišta je odlučio pobjeći. Izvukao se iz sirotišta i našao se u parku. Tamo je opazio dječaka što nije mogao hodati kako se igra u pješčeniku. Otrčao je do njega i upitao:
- Jesi li ikad poželio da možeš letjeti kao ptica?
- Ne - reče dječak, - ali uvijek sam maštao kako bi to bilo hodati i trčati kao druga djeca.
- To je vrlo tužno - reće nesuđeni letač, - misliš li da bismo mogli postati prijatelji?
- Naravno! - reče dječak bez nogu
Igrali su se satima. Radili su kule od pijeska, izvodili su ustima smiješne zvukove. Zvukove od kojih su se jako smijali.
Tada je došao otac dječaka bez nogu, s invalidskim kolicima kako bi ga odveo kući. Dječak koji je želio letjeti otrčao je do oca drugog dječaka i šapnuo mu nešto.
- Mislim da bi to bilo u redu - reče otac, nasmješivši se.
Dječak koji je želio letjeti došao je do pješčenika k svom novom prijatelju i rekao:
- Ti si moj jedini prijatelj i volio bih da postoji nešto što bih mogao učiniti da bi ti mogao ponovo hodati i trčati. Ali, ne mogu. No ima nešto drugo što mogu učiniti za tebe!
Okrenuo se i zamolio svog novog prijatelja da mu se popne na leđa. Kad je bio siguran da ga je dobro prihvatio, počeo je trčati po travi. Trčao je sve brže i brže, noseći dječaka bez nogu na leđima. Trčao je jače i žešće kroz park. Njegove noge su išle sve brže i brže. Uskoro vjetar je zviždao preko dva mala dječačka lica.
Otac je počeo plakati gledajući svog obogaljenog sina, kako maše rukama gore dolje kroz vjetar, cijelo vrijeme vičući iz sveg glasa:
- JA LETIM, TATA, JA LETIM!