Ponekad…
Ponekad vjetar zapuše tako tiho ,tako nečujno ,a ljubomorno lišće ga slijedi dok se oblaci ljube s kišom.
A ja u sobi ,tražim smisao riječi koje izlaze iz moje glave ,ali zauvijek ostaju u mojim ustima ,neizrečene.
Ponekad osjetim potrebu da napišem nešto novo ,nešto što još nitko nije pročitao ,čuo ,vidio…
Ali ne polazi mi to za rukom.
Prazni dani ,još prazniji sati ,gube volju da guraju naprijed umorne kazaljke ,a jesen pritišće svojom turobnošću.
I gdje naći smisao u ovim riječima?
Kako znati da su te riječi moje?
Korijen svih fobija je duboko u nama ,a moja fobija je očito ,nepoštovanje samog sebe.
Priznajem to jer ne vidim drugog načina da kažem da želim biti netko sa svojim JA ,a ne stereotipni ''individualac'' koji turobno traži sebe po najmračnijim ulicama svog uma.
Život je kurva ,ali i kurva mora živjeti…
Ponekad se osjećam star ,tako star…
Kao da je vrijeme bježalo od mene ,kao da mi nikad nije išlo u susret.
Ah ,valjda to tako mora ići…
Ovaj tekst nema dubokog smisla ,znači ono što znači ,samo je pitanje tko će ga kako pretočiti u spektar boja svog razmišljanja.
Iskra iskrenosti kao da nikad i nije bila u meni ,kao da se izgubila s mojim rođenjem.
Katkad mrzim…
Katkad svi mrzimo…
Ali ovakva mržnja nema bijesa ,nema ljutnje ,to je jednostavno mržnja…
Osobe koje s mojim životom nemaju (direktno ili indirektno) nikakve veze ,motaju mi se po glavi kao da traže nešto duboko u meni…
A ja ih mrzim…
Zaboravite ovo gore o tome da nema ljutnje ,da nema bijesa…
Ima ,itekako…
Glavom bi im svima zavrnuo samo kad bih imao snage…
Ali nemam…
Vidite i sami ,da nema u meni dovoljne količine inspiracije da bi napisao nešto inspirativno ,nego samo bljezgarije…
Ali ,možda je to meni dovoljno da prebrodim još jedan dan ,još jedno jutro…
Ne znam…
Ponekad se čini cijeli svijet jedna velika kugla smeća…
Ali samo ponekad…
Post je objavljen 12.12.2004. u 16:32 sati.