Ljubavi, koliko puteva do jednog poljupca,
kakva lutajuća samoća do tebe!
Usamljeni vlakovi kotrljaju se s kišom.
U Taltalu još nije svanulo proleće.
Ali ti i ja, ljubavi, mi smo sjedinjeni,
sjedinjeni od odeće do korenja,
sjedinjeni od jeseni, vode i bokova,
sve dok ti i ja ne budemo zajedno.
Misliti da je stajalo toliko kamenja
koje nosi reka, ušće vode Boroa,
misliti da smo se, odeljeni vlakovima i narodima,
ti i ja jednostavno morali voleti,
izmešani sa svima, s muškarcima i ženama,
sa zemljom koja sadi i gaji karanfile.
Neruda
Post je objavljen 02.12.2005. u 20:13 sati.