U vijenac božićnih običaja spada i simbolično sijanje pšenice, koje, zacijelo vuče svoje podrijetlo iz starodnevnih kultova prizivanja dobre ljetine. Sjetve se obavljaju na dva datuma: prva 4.12. na sv. Barbaru, a druga danas, 13.12., na svetu Luciju…
Danas se sije pšenica koja će se u idućih 12 dana koliko je još preostalo do Božića, marljivo zalijevati da bi se, zelena i gusta, mogla staviti pod božićno drvce i na božićni stol. Sije se obično u tanjurić ili zdjelicu, a kad izraste pažljivo se podreže i opaše ukrasnom vrpcom, u Uskoplju obično trobojnicom. Ponekad se u nju zataknu i svijeće koje gore prilikom božićnih objeda.
U stara vremena, susjedi su, posjećujući se, razgledavali usjev i ocjenjivali čija je pšenica ljepša, viša, bujnija i zelenija. Vjerovalo se da gusta i visoka pšenica u zdjelici skriva u sebi znamenje po kojemu se može odrediti hoće li godina biti rodna.
Blagdan Sv Lucije ima značajnu ulogu i u pučkom predskazivanju vremena. Dvanaest dana između sv Lucije i Božića predstavljaju, naime, 12 mjeseci u godini. Kakav je koji dan bio u to vrijeme, takav će biti mjesec u godini.
Također, sve do 1691. godine, otkad se primjenjuje gregorijanski kalendar, dan svete Lucije smatran je razmeđom iz stare u novu godinu.
U Uskoplju se još zna reći da je Lucija od “očiju i od vida” (ime joj potječe od latinskog lux, lucis= svjetlost), pa se treba čuvati da se taj dan ništa u kući ne šije, da ne bi ostali bez vida.