Work
Sat je otkucao 6:30 u ponedeljak ujutro.Okolo mene mrkli mrak.Ja zbunjena.Znam gde sam,ne nije to bio problem.Nego,zbunjivalo me je to sto treba da ustanem,a okolo mene je potupna tisina,i mrak kao da je ono najgluvlje doba noci.No,sat ne laze- ajmo se po mraku tusirati,i spremati za posao.U 7:15 sam usla na dorucak,a ni tracak bele svetlosti se nije naslucivao.U 7:35 zurno sam ustala od stola,uzela svoju torbu sa lap topom i krenula niz ulicu.Priblizavala sam se stanici Marylebone,odakle sam hvatala voz za Denham- selo u blizini Londona u kojem mi se nalazi firma.
I dalje je potpuni mrak.Meni u susret ide reka ljudi.Svi su u nekim tamnim kaputima,nose svoje tasne.Sve bi to bilo normalno,ali mene je uzasnula potpuna tisina koja je vladala.Niko ni sa kim nije razgovarao.Cuo se samo tupi bat koraka.Svi su isli cutke ka svome odredistu.Izgledali su mi u onom mraku kao zombiji koji su nekuda krenuli.
Stresla sam se od takvih misli,usla sam u stanicu i potrazila voz u koji treba da udjem.Sela sam,i ubrzo smo krenuli.
Tek negde posle 8h,krenulo je da se razdanjuje.Pocelo je da se pomalja sumorno sivo nebo,tu i tamo je od nekle kuljao dim...Posmatrala sam one tipicne britanske stambene kuce na sprat.Sve su bile od cigala na koje se nahvatala zelena mahovina.Izasli smo iz Londona,i okolo mene su bile nepregledne livade,neverovatno zelene za ovo doba godine.Svuda je bilo neke vode-i sa leve i sa desne strane voza...I konacno Denham.
Izasla sam iz voza,i potrazila taxi stanicu,kao sto su mi i rekli.Stanicu sam nasla,ali naravno ne i taxi.Nasla sam neke brojeve telefona,i bezuspesno pokusavala da organizujem sopstveni prevoz.Svi su bili zauzeti,a najraniji taxi je mogao da me pokupi za 40 minuta.Pocela sam blago da se nerviram,i pitala se sta bi bilo da se sad lepo okrenem nazad i odem u London u shopping...Da,lepa ideja,ali umesto da to uradim,nazvala sam firmu.Sekretarica mi se ljubazno javila,ja sam joj objasnila gde stojim i koliko dugo vec pokusavam da se iskobeljam.Ona mi je rekla da ce pokusati da mi sredi za taxi.I kroz par minuta se javlja,da nije nikoga nasla.
I onda kaze:"Ja cu te pokupiti sa stanice mojim novim porsheom".Meni se prvo ucinilo da je nisam dobro razumela,ali sam se u to razuverila kada se za desetak minuta ispred mojih nogu uparkirao porshe teget boje,naravno sportski model.Iz njega je izasla devojka mojih godina,i pozdravila me sa osmehom.
Kola me nikada preterano nisu zanimala,tako da sam na licu mesta otkrila da porshe ima zadnju vucu,a da je "prtljag" napred.Rekoh "prtljag" pod navodnicima,jer kad je devojka otvorila haubu,bilo je unutra jedva toliko mesta da stane moja torba.Sele smo potpuno zavaljene u nagnuta sedista,a ja sam primetila da je prozor do mojeg sedista skroz otvoren.Ona je rekla:"Jao,pa kupila sam kola prosle nedelje,i jos nisam provalila kako sve radi" :)))
I onda sledi dolazak u firmu,rad,rad,rucak,pa opet rad,rad i samo rad.Zavrsili smo nedge oko 18h.Opet mrak.
Zurno sam usla u voz i opet bila u centru Londona oko 18:30.Opet sam upala u reku ljudi koja se ovoga puta vracala sa posla.Svi su sa voza isli pravo u prodavnicu.Usla sam i ja,jer sam bila gladna kao vuk.Ljudi su stojali ispred rafova sa plasticnim tanjirima u kojima su bila gotova jela uredno spakovana.Opet je na svakom od njih pisao sastav,i koliko ga treba peci u mikrotalasnoj.Zapitala sam se da li iko tamo kuva?I postalo mi je sasvim jasno kako to je "Goli kuvar" toliko popularan kad detaljno objasnjava kuvarske korake,ukljucujuci i savet kako prokuvati vodu...
I ja sam kupila neku dzidzu za jesti,odjurila da ostavim torbu,presvukla se,i odjurila na metro.
Imala sam samo sat ili dva(zavisi od radnje) da nesto nadjem i kupim.Ako vas zanima kako izgleda kupovina "na pucanj",strpite se do sledeceg posta.
To be continued...
Post je objavljen 11.12.2004. u 13:46 sati.