Osjećam se poput strastvenog gljivoljupca koji je pronašao livadu obraslu zanosnim gljivama i odlučio oduševljen idućeg dana napraviti gozbu "gljive na tisuću i tri načina", a onda se pojavio neki stvor iz šume i obznanio mu da je, eto, prije par dana dvadesetak životinja konzumiralo baš te gljive i sad dotičnih dvadesetak duša luta vječnim lovištima ili svira harfe lebdeći na oblačićima. Moje misli su poput tih gljiva: primamljive, mnogobrojne, posađene bez ikakvog reda, varljive. I baš kad poželim poneku ubrati - zapisati, pojavi se šumski stvor, maleni glasić, koji mi jasno daje do znanja da ništa od toga ne valja. Nije jestivo, nije originalno, nije upotrebljivo.
Originalnost je upravo ono što je u ovakvim slučajevima poželjno, nužno. Kako da budem originalna kad u meni samoj nema ni trunke originalnosti? Stil razmišljanja, stil života, stil postojanja. Ima li ičeg originalnog u stilu? Sve što sam smatrala svojim vlastitim pretvorilo se u stil - još jednu karakteristiku po kojoj me promatrači svrstavaju u određenu kategoriju: "bijesni štakori", "dvolične kokoši", "podmukli škorpioni". Gdje ja pripadam?
Moj je život samo kamenčić koji se kotrlja već davno utabanom stazom, stazom slonova. Nije li to krdo moglo napraviti autoput, ili barem civiliziranu cestu, a ne jadni puteljak koji čak ni nakon toliko slonova, toliko tabana, nije lišen svih čari staze opstanka? Nakon gomile životinja prosječne težine pet tona, ja još uvijek moram puzati kroz uske tunele, provlačiti se kroz sićušne procijepe i glumiti skočimiša preskačući mnogobrojne prepreke. Gdje je tu originalnost? Svi pužu, svi se provlače, svi skaču.
Je li to snalažljivost ili samo pokornost? Pokoravanje željama i prohtjevima nekih viših bića koja upravljaju našim životima, bili to bogovi ili obični profesori koji si to umišljaju?
Što mi drugo preostaje osim da se izgubim u masi, postanem otpali list nošen nepreglednom rijekom društvenih normi i uglavnom besmislenih pravila, da utopim svoje "ja" koje još uvijek pokušava plivati uzvodno, prokrčiti svoj vlastiti put, biti originalno? Da sam barem losos, ali ja sam samo slaba riječna ribica koja umjesto da ide protiv struje, pliva i dalje nošena njom, ovaj put unatraške, grabeći mahnito perajama, ne bi li barem malo usporila put prema pogubnom vodopadu.
Da, život jest commedia dell arte, obiluje tipiziranim likovima. I ja sam dio šablone - tipizirani gubitnik.
(u nedostatku volje za smisljanjem neceg novog, posezem za ispisanim papirima..)
Post je objavljen 11.12.2004. u 00:55 sati.