Kad sam nedavno bio u Firenzi, imao sam priliku u Academii mouseom vrtiti Davida na zaslonu racunala. Okretat sam ga mogao u svim smjerovima, a imao je i bacene sjene iz razlicitih kutova. No, upravo sam se tada mogao uvjeriti koliko je to daleko od stvarnog Michelangelovog remekdjela koje se tada nalazilo 5m od mene.
Skulptura nije samo oblik, dimenzija i boja. Ona ima svoju patinu, koja mijenja njezinu teksturu (zato je David nedavno i ociscen). Sve to moze se pokusati oponasati na kompjutorskoj simulaciji, ali to nikad nije isto.
Zadaca bi racunala trebala biti da ponude neku novu kvalitetu, a ne da oponasaju stvarnost. Svrha elektronske glazbe nije da oponasa npr. gudacki orkestar, nego da nam Vangelis, Jarre i ekipa ponude neke nove zvukove, koje prije nismo nikada culi (ili ih nismo primjecivali).
Stvarnost arhitektonskog djela je slojevita, ona ima svoju atmosferu: prostor nas moze natjerati da sapcemo - ili da vicemo. Ulazeci u svaki od mnogo jednakih stanova jedne zgrade svaki dozivljavamo drugacije: razlicito mirisu, drugaciji su im stanari itd.
Virtual reality je zaista mnogo uznapredovao u posljednjih par desetljeca, ali kada ce nam moci u potpunosti zamijeniti nasu stvarnost veliko je pitanje.
Post je objavljen 27.05.2004. u 16:00 sati.