Flamenko plesačica, prikrivajući se u sjeni, priprema se za užas svog plesa. Netko ju je povrijedio riječima, napominjući činjenicu da u njoj nema vatre, ili duende. Ona zna da mora plesati preko svojih ograničenja i da je to može uništiti zauvijek. Mora propasti, ili umrijeti. Želim se malo zadržati na ovoj plesačici jer, iako vrlo svjetovan primjer, ona vrlo dobro prikazuje snagu ljudske transcendencije.
Želim da zamislite tu krhku ženu. Želim da je vidite u njenoj dubokoj sjeni i strahu. Kad se začuje glazba, ona počinje svoj ples ritualnom sporošću. Zatim, toptanjem nogu istresa vlagu iz duše. Zatim, stupajući, dovodi vatru u bedra. Poprima čudan začarani sjaj. U mračnom, tragičnom bijesu, vičući, baca svoju glad, sumnje, strahove i svjetovnu molitvu za svjetlom u prostor oko sebe. Sva je vatra i sudbina, vrti svoju zagonetku oko nas i uvlači nas u stravičnu pogibelj svog plesa.
Rastavlja sebe samu pred našim skeptičnim pogledom.
Dezintegrira se, vičući, topčući nogama i rastapajući granice svog tijela. Uskoro postaje divlja, nepoznata sila, sjajeći u svojoj smrti, plešući iz svoje rane, umirući u svom plesu.
A kad stane - neobično velika u svom novom vatrenom stasu - izgleda kao netko tko je preživio najopasnije od svih putovanja. Mogu je vidjeti kako sada stoji, sjajeći u slavlju vlastite smrti. U tišini koja slijedi, nitko se ne miče. Činjenica je da nas je sve uništila.
Zašto se bavim ovom plesačicom? Zato jer za mene ona predstavlja hrabrost da izađemo iz sebe. Dok je plesala, postala je san najslobodnijih i najkreativnijih ljudi, onih koji smo oduvijek željeli biti, bez obzira čime se bavimo. Bila je more kojemu nikad nismo bježali, duh samoprevladavanja bez riječi, onaj kojeg nikad do kraja ne prihvaćamo. Uništila nas je jer smo u srcu znali da rijetko prihvaćamo veće izazove u vlastitom životu, radu, humanosti. Uništila nas je jer rijetko volimo svoje zadatke i živote dovoljno da umremo i na taj način da se ponovo rodimo u božanskom daru svoje skrivene genijalnosti. Rijetko pokušavamo doseći taj prekrasan sjaj što leži u misteriji naše krvi.
Može se reći da je na svoj način i u tom trenutku i ona bila plesačica Boga.
Taj duh skoka u nepoznato, to sretno predavanje vlastitih moći, ta mudrost izlaska iz sebe kako bi stigli upravo ovdje - i to je izvan dosega riječi.
Svaka umjetnost je molitva za duhovnu snagu. Kad bismo mogli biti čisti plesači u duhu, nikad se ne bismo bojali voljeti, i voljeli bismo sa snagom i mudrošću. Ne bismo se bojali govoriti, i bili bismo mirni u tišini. Naučili bismo živjeti izvan riječi, među najvišim stvarima. Ne bi nam trebale riječi. Naš osmijeh, naša tišina bili bi dovoljni. Naše kreacije i ljepota djelovanja bili bi dovoljni. Naše davanje bilo bi naš vječni dar.
Ben Okri
Post je objavljen 09.12.2004. u 14:24 sati.