Pišem ti jer si me jučer podsjetila na mene, jer znam kako se osjećaš, i jako mi je žao jer kada se sjetim kako je meni bilo.. to ne bi poželjela nikome (čak ni njemu koji me je toliko povrijedio), a pogotovo to ne želim tebi. I htjela bih ti pomoći, ali znam da ništa što ti netko drugi kaže ne može pomoći. Meni ništa nije pomagalo, ali s vremenom i ta tuga nekako postane dio tebe i naučiš živjeti s njom.. do trenutka kada opet ne osjetiš sreću. A ja vjerujem da dobri ljudi zaslužuju sreću. I kada ona opet dođe znati ćemo je cijeniti.
Moraš biti svjesna da je on izgubio više i ako je ta ljubav zaista tako jaka, tko zna što nosi budućnost. Iz ljubavi si spreman oprostiti i najgore, ali na kraju se zapitaš zašto.. i vidiš koliko malo poštovanja ta osoba ima prema tebi.. shvatiš da zaslužuješ nekoga tko bi se borio za tvoju ljubav, a ne nekoga tko bi te uzeo zdravo za gotovo i obezvrijedio sve ono što ti jesi.
Ja vjerujem da se ovakve stvari moraju dogoditi čovjeku kako bi shvatio koje su prave vrijednosti, kako bi naučio. I ti ćeš naučiti, ali i on jednog dana sigurno. To je život. I poželjela bih ti da te što prije prestane boljeti.. i da to razdoblje bude što kraće.
Ništa se ne događa bez razloga. Možda se ovo trebalo dogoditi jer će jednom naići netko tko će ti zaista pokazati što je ljubav. Usamljenost koja vodi do toga je teška, znam kako je to kada se navikneš na nekoga.. ali jedina osoba u koju se možeš pouzdati si ti sama i zato.. budi hrabra i pokušaj se što više smijati.. i nastavi sanjati..
Post je objavljen 08.12.2004. u 11:09 sati.