Počeo sam nešto sitno pomagati u stožeru jednog/dne predsjedničkog/e kandidata/tkinje. Zbog slučaja Vibbi zadržavam pravo da ne otkrijem tko je dotični/a. Polako me svladava umor. Ne od posla nego zbog činjenice da sam odjednom sa 12-satnog spavanja prešao na 7-satno. Nemam više energije za pisati blog. Dobro ipak...
Vozim se ja tako tramvajem na posao i stanem uz nekog prvašića koji ima ispisan ruksak sa raznim parolama, željama i pozdravima. Počeo sam sa dešifriranjem škole u kojoj on ide u prvi A razred, a završio psujući i proklinjući u sebi ljudsku glupost i činjenicu da ja nikako ne mogu pobjeći od iste. Naime, odmah se dalo uočiti da mu je omiljeni ornament na ruksaku slovo U sa krilcima i sa nekakvim križem u sredini.
Mislim, koji je to mali kreten. Koji je to imbecil i glupan. Koliko uopće moraš biti ograničen da poželiš cijelom svijetu pokazati svoj defekt. Neograničeno!
Htio sam ga pitati kako se može ponositi sa ubojicama, koljačima, glavosjekačima, zločincima i izdajicama svoje domovine. Naravno da nisam jer sam pristojno odgojen pa ne remetim javni red i mir. Odšutio sam njegovu sramotu!
Naravno da sam pomislio i na njegove zadarske parnjake koji se od njega razlikuju samo po poodmakloj dobi. Njih eto ipak razumijem. Oni su u godinama kad se pogreške iz mladosti više ne mogu priznati. Oni na svojoj zabludi odaju počast promašenoj mladosti. Njima je teže priznati cijelom svijetu da su luzeri i propalice.
Naravno, zbog toga mi želja da uletim među njih sa bacačem plamena i uništim vatrom svaki trag njihove gluposti ( i to dok je još na njima) nije ama baš ništa manja. Ali opet, odgojen sam da budem tolerantan, pa sam tako i tolerantan prema njihovom prostakluku.
Post je objavljen 07.12.2004. u 22:22 sati.