Spavam.Sklapaju mi se jebeni kapci od ružnog okružja..Lijepa smrt čeka prosjećnog samuraja da okonča smisao svega!Lakim potezom dana,dižem se sa drvenog spužvastog obitavališta.Pogledam,mrežasti oblaci,nasukane jadne leteće životinjice,krvničke duše ispranog mozga,natjerani optimistićni crvici.Puna glava cjevcica željnih oslobađenja pritiska!Gladna sam!Guram si plastično sranje u otvarač sa ljepljivom masom tjelešaca i osjetila..Osjećam se sretnom...ne smrdim!!!Zaprljana zanoktica te masivna ružnoča daje mi nadu?Silazim niz stube kojima odjekuje zvuk moga postojanja.Izlazi čudno malo biće na kisik i travu,jadno moje malo,ni ne shvaca sto joj je dano.Dano joj je postojanje bez govora!Sretna/o je!Jedino pozitivlje u tmurini kolapsa!Putujemo zajedno atmosferom beznađa,iskorištavamo lažna obećanja i ne obećanja.Prodiremo jedno do drugoga,smišljamo si razlog bivanja i udisanja ovog jebenog bezbojnog čuda!
Biće umire...
Umro je..
Koja je bit mene?
Treperim na uzdahu niti lako polomljive,ne nadam se ničem živom!Kretensko ponašanje suzbija svakog neprijatelja.Uspijevam otići daleko od mravi.I dalje...
Nalazim se izrasipana izmedju jednostavnog i kompleksnog.
Živim li?
Kidam si dlake sa noge..hm..glatke su!Prolazim nešto neproživljeno.
Trčim sama,bez ikoga svoga.
Nada je upala u tijelo smrtnika.
Napisala:Olja
(e ovo sam napiosala zato jer sam našla nedje,medju svojim buckurišom ,taj sastav,ni ne sjećam se kad sam to pisala,ni zašto?mislim znam koja je poanta i sve,al,ma de neam pojma)
Post je objavljen 07.12.2004. u 18:56 sati.