Isto kao što imam svoju MV i u njoj cijenjene Stanare tako u real lifeu imam mjesto na jednoj gradskoj plaži na kojem s njima popričam, eventualno obavim nekakav dogovor, obnovim sjećanja, ... uglavnom im posvetim malo vremena.
To mjesto me uvijek privlači kad je lijepo vrijeme. Najdivnije je ujutro kad sunce izađe i vjetra nema, tako da u moru mogu vidjeti sebe kao u ogledalu, a šetači i slučajni prolaznici još uvijek spavaju.
Jutros sam imao neopisivo jaku potrebu da posjetim to mjesto. Otrgao sam se poslovnim obavezama na pola sata ...
Razgovor sam ovaj put vodio sa samim sobom. Na morskoj površini vidio sam dvoje ljudi koji se jako dobro znaju sporazumjeti iako ne komuniciraju izravno. Razumijevanje im je u stvari glavna odlika, ono što ih nosi, ono što ih spaja i razdvaja, ono što ih čini onakvima kakvi jesu. Razgovor je ubrzo prestao, komunikacija je nastavljena gledanjem oči u oči, misli su prolazile brzinom svjetlosti, osjećaji su se stapali s odrazom na površini te se obojani vraćali k meni ...
Običaj mi je da na kraju razgovora bacim kamenčić u more i krenem dalje svojim putem kad se i zadnji val stopi s mirnom morskom površinom, ali danas sam napravio presedan. Na kraju razgovora, u more sam bacio dva kamenčića. Jedan je bio za mene, a drugi za osobu koju sam u odrazu vidio. Valovi su se izmiješali, uzburkali idilično mirnu morsku površinu, širili se čitavom uvalom i nestajali dodirujući obalu ...
Priču dovršavam digresijom: odavno želim kupiti jedrilicu i slobodno vrijeme provoditi otkrivajući idilične uvale na otocima. Točno znam kako ta jedrilica mora izgledati, koje osobine imati. Realizaciju te moje želje sprječavaju nedostatak slobodnog vremena i količina novca koja je potrebna za ostvarenje iste. Ali sam danas ipak sretan jer sam toj teško ostvarivoj želji uspio dati ime...
Zvuči ispresjecano? Mistično? Dijelovi koji nedostaju usađeni su zauvijek u moje osjećaje, a ovih nekoliko rečenica služit će mi isključivo kao podsjetnik na kamenčiće.
Post je objavljen 07.12.2004. u 14:32 sati.