Često razmišljam da li je bilo nešto čime sam ti obilježila te zadnje dane.Ono obećanje dva dana ranije, možda.Ne, ne bih rekla da si nakon doručka više mislio na to.Koliko puta sam bila ljubomorna, to sam baš mogla i sakriti, zar ne?Uvijek sam znala da sam bila jedina.I tada, kad sam je vidjela.Lica zamrljanog suzama, slomljenu i samu.Ne bi propustila doći, i meni je značilo to što je ona tamo.U trenu kada sam se ja opraštala od svog svijeta, rukom u mojoj ruci tražila je od mene utjehu.Da sam barem mogla poludjeti i s vlastitom kosom u rukama istrčati iz crkve.Zagrlila sam je, osjećala joj tijelo u trzajima ispod mojih ruku.Dala sam joj ono jedino što mi je od tebe još ostalo.Moju ljubav.
Post je objavljen 07.12.2004. u 07:47 sati.