Tu sam.
Baš si mislim neki dan, jebote odljubila sam se od bloganja. Niš ne pišem. Ne zato kaj nemam potrebu nego zato kaj su mi probili undercover, al sad bum barem mogla hodat po gradu sa "SuperMiki" natpisom na majici. Pa se osjećam malo isforsirano. Jer zapravo i nije tak zabavno i nije tak smješno i nije tak zanimljivo kad ljudi znaju ko sam i nemrem više nikog ogovarat javno, a da je opet tajno. :P
Jeste kad imali feeling da u jednom danu proživite ono kaj "normalni" ljudi prožive u 3-4...?? Sve si mislim, ma nije bed, još sam mlada i moj organizam to može podijet, al sve se nekak bojim da će someday, somehow, sve se to vratit ko rafal nazad i reći: Evo, mala, to ti je sad za onih 200 kava koje si popila u zadnjih tjedan dana, ovo ti je za onih 200 pljugi i za one 2 gajbe Ožujske koje si strusila. I da ću dobit ovo:
Draga Miki
Dugo nisi mislila na nas. Znamo da si zauzeta i nismo te željeli ometat. Dugo smo sjedili u prikrajku, stavljajući tvoje želje ispred naših, ali sada to ne možemo više prešućivati.
Moramo ti reći sve što nas tišti.
Naime, mi smo odlučili otkazati ugovor koji smo sklopili s tobom, prije 25 godina. Jest da je to dugo vrijeme, i da si nas većinu vremena tretirala pošteno, ali u zadnjih par godina smo primjetili da nas zlostavljaš i pred nas stavljaš previše zahtjevne zadatke.
Zato smo odlučili napustiti te, u nadi da ćeš shvatiti veličinu svog propusta i promjeniti svoj modus operandi. Primi ovo oproštajno pismo, znajući koliko nam je žao što smo primorani napraviti ti ovo.
Žao nam je, ali što je previše je previše.
Sa štovanjem,
tvoji dragi prijatelji, redom:
Bubreg, Plućno Krilo, Arterije i tvoja najdraža, Jetra.
Idem spavat. Da mi i okice nebi napisale oporuku ;)
Post je objavljen 07.12.2004. u 03:07 sati.