Desetogodišnji dječak odlučio je učiti judo bez obzira na činjenicu da je izgubio lijevu ruku u strašnoj prometnoj nesreći. Započeo je trenirati s japanskim judo majstorom. Dobro je napredovao te nije razumio zašto mu je majstor u tri mjeseca pokazao tek jedan zahvat.
Skupio je hrabrosti i upitao;
- Sensei, hoću li ja učiti i drugih zahvata?
- Ovo je jedini zahvat koji znaš, i jedini koji će ti ikad trebati.
Ne razumijući, ali vjerujući treneru dječak je nastavio trenirati.
Nekoliko mjeseci kasnije majstor je poveo dječaka na njegov prvi turnir. Dječak je i sam bio iznenađen kako je lako pobjedio u prva dva meča. Treći meč je bio nešto teži, ali je protivnik postao nestrpljiv i i silio se; dječak je upotrijebio svoj jedini zahvat koji je znao i pobjedio je. Još uvijek oduševljen svojim uspjehom, sada je bio u finalu.
Ovaj put protivnik je bio veći, snažniji i iskusniji. Nakon nekog vremena naš junak je djelovao nadigrano. U brizi da bi dječak mogao biti povrijeđen sudac je pozvao time out. Namjeravao je prekinuti meč. Sensei je intervenirao:
- Ne! -rekao je - dozvolite mu da nastavi.
Kako se meč nastavio, dječakov protivnik je napravio kritičnu grešku: spustio je gard. Isti čas dječak je upotrijebio svoj zahvat i pobjedio. Dobio je meč, dobio je turnir, bio je šampion.
Na putu kući, dječak i njegov trener pretresli kroz razgovor svaki zahvat i svaki potez u svakom meču. Tada je dječak odlučio ipak postaviti pitanje koje mu se vrzmalo po glavi.
- Sensei, kako je to moguće da sam ja pobjedio na turniru samo s jednim jedinim zahvatom?
- Pobjedio si iz dva razloga - odgovori Sensei - Prvo, postao si gotovo velemasjtor u jednom od najtežih bacanja u judu. I drugo, jedini poznati način obrane od ovog zahvata je da te protivnik dohvati za lijevu ruku. Vjerovao sam u tebe jer si bo spreman.
Dječakova najveća slabost postala je njegova prednost.