Marketing
ODA RADOSTI
Svaki dan spustati se u mracni i opasni podrum, pun crnih dlakavih pauka koji vrebaju sa zidova. Poneki stakor koji se smuca unaokolo i gleda kako bi te gricnuo za nogu. Mozda kakvo cudno bice nastanjuje podrum kad je ugaseno svijetlo ili zao duh, koji vreba priliku da ti digne kosu na potiljku. Sve to je moguce tamo gdje se drze kace kiselog kupusa, velike skrinje pune zita, odjeljci sa krumpirom, pa police sa pekmezima i ukiseljenim gljivama. Raznobojne posudice razlicitih velicina punjene cudnim mirisljavim sadrzajem, za kojima posezes kad ti mili imaju temperaturu ili ih boli zub. Repe i mrkve, pa cikle i celeri zapiknuti u pijesak u kutu. Zrikavac koji se sakrio pred zimom i skriva se u nekom siblju od stare metle. Pa sad se moramo popeti tim stepenicama od kojih je svaka drugacija i paziti da si u padu ne razbijemo zube. Penjemo se penjemo jer stepenice su zavojite i vode nas mimo stana na tavan. Tu je prohladno i mirisi po dimu. Sigurno dimnjak negdje malo pusta ili vjetar vrati dim kad se pali vatra. Tu u polumraku vidimo neke grede i preko njih prebacene debele konope. O njihovim krajevima na velikim sjajnim kukama lijeno se njisu veliki tamni prsuti, vijenci kobasica, table speka i vratine, sve prethodno dobro napacano pa stjesnjeno, dimljeno i suseno. Sad sve mirisi po dimu i suhom mesu. Tu i tamo projuri u prasinastoj svijetlosti sjena misica koji smugne brze nego li se pojavio, a sve od straha da ga ne vidi strasni macor, cuvar ovih prostora.
Ja jadna nemam nista od toga, smrc. Imam samo veliki bijeli ormar koji se ukljuci u struju i koji mi hladi pive. Dobro, ne samo pive. Cesto kad je netko gladan na vecer, a znamo takve, samo smugnemo u kuhinju, otvorimo carobna vrata, a unutra razne djakonije. Sad si zamisli ovako kasno, a pozelis malo vratine fino suhe sa kiselim vrganjima. Prvo se penjes na tavan po vratinu, a onda medju duhove i pauke po sumnjivim stengama do kiselih gljiva. Pa to je grozno, sigurna sam da bi svi bili kadri pregristi taj zadnji slatki obrokic prije spavanja, samo da se ne moraju muciti. Svi bi bili bar 10 kila laksi pa cak i ako bismo lovili namirnice po noci jer bi hodali gore dole stengama. Koje je naravo ucenje. Izbacimo frizider iz kuce, vratimo se starim vrijednostima. (mos mislit)
Post je objavljen 06.12.2004. u 22:39 sati.