*kako je fipa_vještica danas bila jelen rudi i usrećila zajedno sa svojim prijateljima djecu njenog grada! :D*
ono što sam danas shvatila jest da: tako malo znamo o pravim vrijednostima života... ne želim zvučati patetik, ali jeste li se ikad zapitali, koliko vam zapravo znači svaka sitnica... svaki osmijeh stranca, poklonjen od srca, i da li smo mi oni koji žele ljude usrećiti???
koliko su nam važne materijalne i površne stvari, koliko svoj dragocjen život "sklanjamo" od onih pravih vrijednosti života, koje kad jednom spoznaš tek onda shvatiš koliko sreću zapravo propuštaš i koliko ti znači kada znaš da si nekome uljepšao minutu, sat, dan, tjedan!
dragi moji... ovo je bio uvod u moj današnji post. vaša fipa vještica je danas nešto što joj je promijenilo pogled na svijet. znate li koliko na vas utječe kada znate da ste nekome učinili dan posebnim, a da ste to učinili od srca i bez trunke trunčice bilokakvog interesa?? danas samo imali pretpremijeru, u nazaretu i sv. obitelji---to su centri za djecu s posebnim potrebama, malo većim i malo manjim. u nazaret dolaze ljudi, maldići i djevojke, stariji ljudi s malo blažim poremećajima i tamo imaju svoje radionce: prave predmete od keramike, drveta, šiju, pletu i tako dalje-čine svoj život znimljivijim za sebe, imaju svoje aktivnosti, rade ono što vole, a i druže se međusobno. svi su međusobno prijatelji. i oni žele imati ravnopravan status. ne žele vaše sažalijevanje, ne traže da im se divite za urađenu najobičniju stvar, ne žele da ih zbog njihovog stanja automatski prihvatite za prijatelja----žele da ih upoznate, pa onda da im sudite.
a centar sv. obitelj je rehabilitacijski centar za djecu s posebnim potrebama. predstavu smo držali u njihovim prostorijama i ne pamtim kako sam se tako osjećala sretnom zadnjeg puta, tako ispunjenom. pišem vam sada kako se bukvalno osjećam. u taj centar svakodnevno dolaze dječica sa posebnim potrebama, neki imaju težih problema, u kolicima su i manje su im razvijene motoričke sposobnosti, neki mogu hodati, govoriti, ali su psihički osjetljiviji. njihovih problema ima mnogo, ali je svako dijete individua za sebe. oni osjećaju, vole, raduju se i tužni su baš kao i svi mi. ljetos sam tek saznala da je moja rodica, drugo koljeno, marina tamo. danas sam je prvi put u životu vidjela. njoj je mislim 12 godina, mršavica je kratke kose, nosi naočale. jako je živahna, dok je program trajao, ona je plesala, dijete je uživalo. veselilo se. njoj je ovaj dan bio za pamćenje, kao i meni. moja je namjera bila da joj ja sama dam poklon, ali sv. nikola je svima dijelio, dok smo mu mi pomagali i dodavali poklone. dodala sam mu taj poklon za marinu i gledala njeno lice. bila je presretna. kasnije, kad smo završili predstavu i podijelili poklone, zapjevali smo zvončiće i ona se popela na pozornicu i stala ispred mene... ja vam ne mogu ni opisati kako sam se osjećala... prvi put me u životu vidi, kao i ja nju. pitala sam ju: je li ti se svidjela predstava, rekla je da je. rekla sam joj da sam njena rodica i nisam rekla da ću je opet posjetiti, ali sam to odlučila u sebi.
sva ta sretna lica dok su nam mahali-prije nego što smo počeli s glumom. pa ti pruže ruku, kao meni jedna djevojka, a ka im iskreno vratiš.....ma ne mogu vam opisati kako sam se danas osjećala. ne mogu još doći sebi. znam da smo uradili dobro djelo, ali ja sam toliko danas za sebe, za svoju dušu dobila, da vam to ne mogu opisati... jednostavno neopisivo.
oprostit će te mi što sam pisala ovako zbrkano, ali tako su mi misli navirale. i mislim da je bolje da tako stoji. :))))
a predstava.... predstava je bila ludnica. pored ovoga svega, ja sam se danas taako dobro zabavljala. bilo nam je super, zezali smo se, pa ono oblačnje kostima i šminkanje (i sad mi je nos črlen od ruža i sjajila hehehe) te sama predstava koja je bila urnebes---sve mi je bilo taaako super. jutros, eto smo glumili u centru sv. obitelji, a navečer u kosači. to je...hm....s čime da vam to usporedim, nemam pojma. uglavnom to nam je i gradska knjižnica i oooogromna dvorana za sve najvažnije kulturne događaje i manja dvorana (gdje je bila naša predstava i gdje se održavaju revije, natjecanja, priredbe---a kojom se služi naša škola, jer iako dobro opremljena nema adekvatan prostor za takve vrste događaja. bla bla) itd. navečer je sindikat (????hahaha) to organizirao i bili su profesori naše škole sa svojom malom djecom.
i usporedbe radi, mala djeca od večeras---40% ih se dalo u plač kad je vidjelo svetog nikolu, dok su maleni od jutros ga dočekali s ljubavlju i srećom.
već smo danas bili na teveu, a sutra bi trebala izaći reportaža na jednoj web stranici, a ako bude, spustit ću vam link, da me možete vidjeti. sve u svemu bio je ovo jedan blagdan svetog nikole, kojeg ću ja, uvjerena sam u to, još duuuuugo, dugo vremena pamtiti, jer imao je zaista velikog utjecaja na mene. eto dragi moji, mislim da mi je ovo najduži i najneobičniji post do sada, a nadam se da neće biti ni posljednji!!!! puss od jelena rudija ;)))
p.s.
danas je moja najbolja mama na svijetu rintačila čitav dan (ništa dragi moji neuobičajeno) i pospremioola ciiiiiiiijelu kuću (uf...ima se dosta spremati i čistiti) i postavila bor i spremila kuću za ovogodišnji božić i mom i love u so so so so so much!!!!!!!!