Koracam. Stojim. Lebdim? Crvene latice cvijeta na sivom podu. Pregazene. Izgazene.
Disem li? Zlo mi je. Jutarnja mucnina? Bezgresno zacece. Nemoguce-vec je odavno proslo podne.
Trebam zraka.
Svijet nestaje. Njegov intenzitet se jednostavno smanjuje. Zvukovi postaju udaljeni, tihi. Cujem rijeci, ali ih ne razumijem. Slike su nejasne, mutne. Vidim ljude, ali ih ne prepoznajem.
Naglo udisem.
Bjezim. Ne mogu. Pobjeci. Nisu moje noge, nije moje tijelo. "Ja nisam svoj. Ja sam netko drugi. Netko u nekome." Slijedi me. Od cega bjezim? Sveprisutno je. Sto?!
Bljesak sunca na prozoru. Zasljepljuje me. Dan je tmuran i siv.
Ispruzi ruku, mozda prodje kroz mene.
Guraju me.
Kako sam dospjela ovdje??
Pritisak u glavi. Krik u zraku. Prigusen. Nitko ne cuje.
Plačem-upalo mi je nesto u oko. Znaci da su mi oci bile otvorene.
Spavam li? Budna sam. Danima? Budna sam.
Probudi se
Ne mogu
Probudi se
Probudi me
Skini paucinu s mojih ociju.
Post je objavljen 06.12.2004. u 19:14 sati.