Odavno me mučila misao da nikada neću doživjeti ili da ću propustiti nešto u svom kratkom životnom putu. Sad sa rastojanjem od nekoliko godina gledam da proživim što više sretnih trenutaka u sadašnjosti a o stotoj niti ne pomišljam .Ova ,pomalo blesava i filozofska,razmišljanja me obuzmu uvijek kad mi se bliži rođendan.Nikada se ne sjetim da starim polako ali sigurno.Volim i volit ću koliko mi to dozvole sve moguće i nemoguće prepreke. Gledam svog sina i oči mi se pune radosti i čiste neiskvarene ljepote postojanja. Prvi zub je još jučer niknuo , prvi dan na ovom svijetu moga sina , iako pomalo sam u tuđem svijetu okružen stranim svijetom radost je tu pored mene samo da mi ga bog poživi još puno godina i mene sa njim .
Post je objavljen 06.12.2004. u 15:44 sati.