********************************
Neki šute...
al´ imaju mnogo toga reći...
********************************
Prošao je prvi tjedan Došašća.
Sam nam naziv govori da nam netko dolazi.
Tko nam dolazi?
Čekamo li mi još koga?
Nadamo li se ikome?
Iščekujemo li išta?
Možda smo digli ruke od svega! Izgubili nadu.
Razumijem vas! Lako ju je u ovako užasnom vremenu izgubiti.
Uvijek sam volio Došašća. l ovo mi je drago, unatoč svemu. Volim Došašće jer u njemu prepoznajem život kao put, a još više jer mi ono sigurno donosi Božić. Ne mislim samo na blagdan, a osobito ne na onaj Ijepuškasti, šareni, kičasti, pompozni Božić kakav je u Europi.
U došašću očekujem više.
Očekujem istinski susret s Bogom.
Pitate se možda: «Da li je moguće u ovakvu vremenu susresti Boga? Zar Bog nije pobjegao iz ovako užasnog svijeta, iz ovog pakla ?».
Sigurno nije!
Ako je Bog u povijesti ikamo pobjegao, onda je pobjegao jedino k čovjeku. S nebeskih sretnih duhovnih visina zaputio se u našu ljudsku kaljužu.
Došašće me upravo vraća u tu stvarnost. Bog iz ljubavi polazi na put muke, k čovjeku. Da se nije dogodio taj Božji izlazak, ne bi se dogodio ni izlazak izabranog naroda iz ropstva u slobodu, niti bi se dogodio ikada ljudski izlazak iz muke i smrti u život. Nikada mi ne bismo uspjeli prekoračiti provaliju smrti.
Što je dakle činiti da bi se Boga susrelo?
Treba biti malen i ponajprije iskoraknuti iz sebe i reći mu: »Gospodine, dođi u moj dom, želim te, čekam te, moja su ti vrata otvorena!«
Tako veli Ante Grbeš, u knjizi "Urezan u Božji dlan".
Post je objavljen 05.12.2004. u 15:21 sati.