Sjedio sam u trolejbusu i gledao je ne mogavši da skinem pogleda sa nje...ona je uzvraćala pokojim snenim pogledom. Možda je bilo glupo da tako buljim u nju ali si nisam mogao pomoći, baš kao što si nisam mogao pomoći da ne izađem za njom iz trolejbusa i pitam je da se upoznamo...
Dva dana poslije smo ponovo izašli, bio je to naš drugi izlazak nakon upoznavanja. Krenuli smo kući, ona je u ruci nosila tešku kesu..."Daj ja ću je ponijeti" - krenuo sam rukom da uzmem kesu. Ona ju je prebacila u drugu ruku - "Neka, mogu ja..." Umjesto kese uhvatio sam njenu ruku...prvi put smo se poljubili. Imala je najslađe usnice koje sam do tada probao...
Dani su prolazili kao sati, sati kao sekunde...imala je toliko toga da mi kaže, imao sam toliko toga da joj ispričam. Mogao sam samo da sjedim i da je gledam u tišini. Bila je vila, bila je sve što sam ikada tražio u jednoj ženi. Još se sjećam trenutka kada je prvi put rekla da me voli...volio sam i ja nju, iskreno i jednostavno...
Volio sam je jer je znala da radi sve male slatke stvari od kojih sam se topio, znala je da me ljubi u obraz kao pčelica, znala je da se sakrije na mom ramenu koje je bilo samo za nju napravljeno, znala je najljepše da trči na kiši, znala je da me zagrli tako nježno i mekano...
Volio sam je zbog malog bena na nosiću. zbog najslađih pjegica koje je imala na stomaku, zbog nožnih prstića koji su se uvijek sakrivali kad ih pogledam, zbog njenog pitanja zašto je volim...
Volio sam je zbog neba i zvijezda, zbog dana i noći, zbog mjeseca...
Imali smo sve, znali smo biti i inježni i romantični, i pohotni i divlji. Za razliku od ostalih parova znali smo se dobro provoditi, imali smo zajedničke prijetelje i svoj svijet koji smo izgradili. Naravno da smo imali našu pjesmu: "Da li si sanjala" od Galije. Vjerovali smo jedno drugom, ono malo ljubomore je bilo da bi nam veza bila slađa. Smislili smo i imena našoj djeci koju smo planirali imati jednog dana...
Više ni ne znam kada i zašto smo počeli da se udaljavamo i kada smo počeli da se svađamo. Primjetio sam da sve češće hodam pored nje, kao da mi nije djevojka, i da sve manje razgovaramo...u jednom trenutku sam čak mislio i da sam prestao da je volim. Nakon jedne svađa i tri godine veze smo prestali da se viđamo...i da se čujemo na telefon. Dani su prolazili, a mi smo i dalje bili razdvojeni. Proslo je već mjesec dana...morao sam je nazvati. Plačnim glasom mi je rekla da nije mogla više da izdrži i da je sinoć izlazila sa drugim da bi prestala misliti na mene. Telefon mi je ispao iz ruke... Mislim da sam tih dana popio hektolitre alkohola, ništa više nije postojalo za mene, samo naše slike i uspomene..cijeli svijet se srušio...kao "gradovi od peska"....shvatio sam da je volim najviša, ali najviše, na svijetu...
Prošlo je više od dvije godine od tada, ponekad se sretnemo, nekad čak i izađemo na kafu. I još uvijek žalim...žalim što je nisam držao za ruku svaku sekundu naše veze, što je nisam zagrlio kad god sam hodao pored nje, što je nisam ljubio kad god je bila kraj mene... I priznajem...jednim dijelom srca je još uvijek volim...
Post je objavljen 04.12.2004. u 23:19 sati.