Zovem se Li.Wu Li. Pitate koliko je sati? Nemam pojma. Ne vidim na sat – mrak je, potpuni mrak. I vruće je. Prevruće. Sa svakim trenom temperatura raste sve više, a već je 47°C. Oprostite što neću biti dug, ali nemam vremena… više nemam vremena… uopće. Skoro sam oslijepio, oči mi cure, ali nije bitno – ionako mi u mraku ne trebaju. Sav sam slijepljen u znoju i crnilu, ne razlučujem više što mi je koža a što radno odijelo. Ne osjećam skoro ništa. Koljena su mi pod bradom, obgrlio sam ih rukama, sjedim sklupčan na zemlji – možda ako budem miran zgrabim trenutak više, udah više. Oštro grumenje zabilo mi se u bubrege, ali za micanja mjesta nema, tunel je uzak, a nas je puno. 166. Sa mnom.
Barem nisam sam. Skinuo sam kacigu, iako je to protiv propisa, ali jednostavno više ne mogu… pod njom mi se kosa cijedi, a mozak je uskuhao – znam da trebam čuvati glavu, zato se ni ne mičem, ukočen sam, bolno… ali više nije bitno što je strop nizak, prenizak. Kad bih htio mogao bih ga dosegnuti rukom, ali neću jer je užaren, potpuno užaren. Od požara vidite. Sve nam je bliže,ne, ne vidimo ga još – ali čujemo tutnjavu… i osjetimo. Razbuktao se nakon urušavanja, zablokirao nam izlaze. Dim sada toliko kulja da ga osjetim na licu – skoro je kao mlaz vode… spržio mi je trepavice, i obrve… valjda. Zrak? Zraka je sve manje…
Da. Oženjen sam. Ali Me Lu sada nije gore, ne čeka me kod okna… Ona ne zna. A i da zna… ne može. Ona radi u tvornici odjeće vidite, 50km odavde. Putuje svaki dan… da. Svaki dan. Dijete čuva baka.Lu radi 14h dnevno, i nedjeljom naravno. To je zapadnjačka tvornica, ta odjeća ide na zapad, znate?! Da, jako smo ponosni… Zarada? A… dolar-dva tjedno… ali raditi se mora, mora. Pogotovo zbog male Pei. Što? Da, Pei – curica. A što se može. Pokušali smo… ali nije išlo, znate… doktor je rekao da bi novi zahvat ugrozio Me Lu… pa je eto… došla Pei. Dopušteno je samo jedno dijete.
Gori mi ždrijelo. Spava mi se. Croatia? Ne, nisam čuo, što je to? Zagreb?Zagreb… grad… da - grad na zapadu! Sestra od tete Me Lu živi tamo, da – ona je uspjela prebjeći… ima trgovinu… jako uspješna, živi… pošalje nam pismo svakih par mjeseci, ako ga ne cenzuriraju… zadnji put je pisala da su je pretukli… tko? Zapadnjaci. Zašto? …jer nije njihova, valjda. Ali isto bih se mijenjao sa njom. No šverceri za prelazak granice traže 2000 dolara. Po osobi. A toliko nemamo...
Nemam zraka… požar… čekamo eksploziju…plin znate… ugljični monoksid… ubija za 5min…ljude…
P.S. Sve mi se češće dešava kad na nekom jeftinom proizvodu vidim oznaku MADE IN CHINA– da me prođu srsi... I sve mi je gadljivije gledati neku super jeftinu jaknu za 260kn, koja je proizvedena za 20ak kuna, a ovdje joj nabiju 100X višu cijenu… i neku plastiku… i neku igračku… i neku cipelu… i sve nešto ništa… A zašto? Zato jer je sve to natopljeno robovskom krvlju.
Pa ti kupuj sretna Hrvatsko, kupuj MADE IN CHINA! Kupuj rajo Sve po 12!