Ide Zvonac dalje po knjižnicama. Evo njegova izvješća iz sesvetskih knjižnica.
Dani su se nanizali i tjedni i mjeseci. Sunce je odabralo neku novu, nižu putanju, pa ga rjeđe susrećemo. Noći su se zato produljile, utamile svijet. Došla je jesen, sve hladnija i hladnija bliži se zimi. Došla je i do Zimske škole Goa.
Zimska škola Goa - 1. turnir go-sekcije Knjižnice “Sesvete” Go na ploči 13x13 - do dvije dobivene Meč za pobjednika - A grupa Ivan Anić – Josip Anić 1:0 Josip Anić - Ivan Anić 1:0
Ivan Anić – Josip Anić 0:1
Striček Zvonko je izašao iz vlaka, prešao preko pruge, pa preko drugog perona, pa preko pruge, pa se popeo na prvi peron. Odmah nastavio do ograde, prešao preko pješačkog prijelaza odmah ispred autobusnog stajališta. Zatim krenuo lijevo, zatim odmah desno, približavajući se knjižnici sa zadnje strane. Kroz vrata, pa desno kroz druga, pa do pulta za javiti se.
Ima neki dečko, sjedi sa strane, bi li ono mogao biti Josip? Sigurno nije, iako mu je glava zagnjurena u knjigu, pa ga se i ne vidi dobro. Naša teta Biserka kaže da nije sigurno hoće li tko doći. Budemo vidjeli. Najednom se onaj dečko diže i kreće ka ovdje. Gle stvarno, pa to jest Josip. Bok Josip. Daj Josip nazovi brata da dođe.
Pa mi igramo na 13-ici dok brat Ivan ne dođe. Kako osim braće Anić nitko drugi nije naišao, oni su održali meč za prvaka ovog turnira. Na dvije dobivene. “Nisam ga trebao zvati,” stalno ponavlja Josip. Prva je partija izjednačena. “Sigurno gubim, nisam ga trebao zvati,” ponavlja Josip. Ulaze u završnicu, Josip me pita “Tko vodi?” Završnica je izjednačena, no uvijek odgovaram “Ne smijem reći.” Tada stariji brat Ivan igra na 3-3 Josipovog kuta, iako Josip igra nesigurno dobro odigrava prvi potez, dobro odigrava drugi potez, no onda ne vidi atari! Gubi kut i partiju!
Druga partija je opet bila izjednačena. Kao da Ivan ima malo više. “Nisam ga trebao zvati,” ponovno ponavlja Josip. No tada Josip prvo hvata tri kamenčića uz stranicu, a zatim pronalazi otvor pri sredini i uzima prednost. Na kraju još pada i grupa Ivanovih kamenčića i partija je gotova. Jedan – jedan.
“Ne, sad je Ivan ponovno crni!” viče Josip. “Crni uvijek pobjeđuje!” I stvarno, Ivan kreće i zbog Josipovog previda razbija Josipovu stranicu. No Ivan više ne pazi, pa Josip vraća tu stranicu, te kreće u niz rušenja Ivanovih kamenčića, kroči do sigurne pobjede. “Ovo mi je do sada najteži turnir,” objašnjava Josip na kraju. “To je zato jer su sve partije bile i vrhunske i teške. Takvi su pravi turniri,” objašnjavam.
Pa smo se prošetali do Selčine.
Zimska škola Goa - 1. turnir go-sekcije Knjižnice “Selčina” Atari-go prema kategoriji na ploči 9x9 - po dvije partije međusobno - Berger sistem
Krajnji redoslijed je bio: 1. Josip Anić 6. interna kategorija 10 bodova i zbroj bodova pobjeđenih protivnika 40 2. Ivan Anić 6. interna kategorija 8 bodova i zbroj bodova pobjeđenih protivnika 24 3. Katarina Bačan 4. interna kategorija 4 boda i zbroj bodova pobjeđenih protivnika 11 4. Monika Combaj 3. interna kategorija 4 boda i zbroj bodova pobjeđenih protivnika 9 5. Ena Petaj 3. interna kategorija 3 boda i zbroj bodova pobjeđenih protivnika 6 6. Ivan Combaj 1. interna kategorija 1 bod i zbroj bodova pobjeđenih protivnika 4
Dodatno doigravanje za 3. mjesto:
Monika Combaj – Katarina Bačan 0:2
Mrak se već skupio po ulicama Sesveta, pa je Zvonko čak promašio i prolaz kroz groblje. Drugačije je sve to nego po ljeti. Čak je i kiša zapadala.
Ulazimo u knjižnicu, a Katarina i Monika i Ena uzimaju zalet negdje sa sredine knjižnice i vičući jurnu na Zvonka. Jee! “Hoćete se igrati cure?” “Hoćemo!” Čekale su one.
Ako se ne varam, Ivan je sedmi, Josip peti, a tri cure su sve iz istog drugog razreda. Tu je i Monikin brat Ivan koji još ne ide u školu. Pa smo se zaigrali.
Katarina je izjednačila sa Monikom, a dobila Enu, dok su Ena i Monika izjednačile. No onda Ivan Combaj uspijeva ukrasti bod Katarini, pa ona igra doigravanje sa Enom za treće mjesto na turniru. Kako po novom imamo dvije grupe, Josip i Ivan su prvi i drugi, a Katarina, Monika i Ena prva, druga i treća.
U neko doba je došla i jedna teta Maja, peti razred. Svidjelo joj se, možda dođe opet.
Uskoro su se svi razbiježali, a Zvonko se odlučio probiti kroz mrak, pa je krenuo Ivorovim brzim vlakom iz Osijeka, krenuo ka Trgu Bana Jelačića po još goa.
Zvonko je zavirio i iza klupe i iza drveta, no nije ga pronašao.
Izvjestio Zvonko
Vidim da je Zvonac opet nešto tražio. Mora biti da je ovaj puta to namjerno. Da li je to možda neka dublje smislena poruka? Želi li on to nešto reči, a nezna kako, ili samo tek onima koji će ga shvatiti? Ja znam da onaj koji traži, nađe. Tako to slovi u narodnim izrekama. Vjerojatno zna što traži. Ima onih koji traže, a neznaju što. Čak mi se čini da su oni u većini. Obično ih prati osjećaj da ima nešto, al neznaju što, a to ih nosi, a mi ostali na to samo ono: '....... al ima nešto što ih naprijed kreće.' Zvonac, je' to to?