LJETOVANJE ROĐAKA IZ ZAGREBA
Danas smo opet najbolji
Svako ljeto iz Zagreba dolazi moj rođak. Živio je u Rusiji, tamo su njegovi Tata i Mama zaradili mnogo novaca. Uvijek su nam slali kavijar, mi nismo znali kako se to jede pa je moj stric na kavijar lovio ribu. Ulovio je jednu ogromnu pastrvku od dva kila s kojom smo se svi slikali. Bili smo sretni i nismo dali Babi da ispeče pastrvku jer smo je htjeli preparirati i staviti u dnevni boravak, kako bi je vidjeli svi koji dolaze u nasu kuću. Nakon dugog uvjeravanja smo popustili i Baba je spremila večeru. Prošla je zima i voda u našoj rijeci je opala, došao je prvi maj i moj rođendan. Svi unuci su došli vidjeti svoje Bake i Dede. Došao je i moj rođak iz Zagreba, samo sto ovaj put sa sobom nije donio Lego kocke nego reketu Head što na hrvatskom znači glava. Reketu je donio da je pokaze svom najdražem rođaku, a nije znao da je rođaku krivo što nema više Lego kocaka i što više ne možemo praviti vjetrenjače i autiće čudnog dizajna i naziva Šimutuki Suzuki. Prošao je moj rođendan i svi unuci iz moje ulice su morali u gradove u svoje škole i na raznorazne treninge. Rođak će doći čim bude ljeto a možda i ja odem u Zagreb ako budem dobar u školi. Naša ulica je sada bila prazna i tiha, stabla kruške i jabuke ispred kuće su cvjetala. Pčele su ih oprašivale i zvukom krila davale tišini ugodnu melodiju. Ja sam sve gledao, radovao se ljetu i kraju nastave. U školi nisam bio baš najbolji ali Mama je rekla Tati, pustiti ćemo ga neka ide. Zagreb....U Zagreb sam došao sa hodočasnicima što su se vraćali iz Međugorja. U autobusu nije bilo mjesta pa sam sjedio na žutoj gajbi od Radenske. Tetka me je dočekala sa bijelim Stojadinom i za malo nismo upali u jednu veliku rupu što se nalazila na sredini asfalta. Po tome je ovaj dio Zagreba bio sličan mome gradu. Odmah sam se osjećao bolje kad sam našao sličnost koja ih povezuje. U stanu me je čekao rođak, tetak, mali rođak koji se tek rodio. Na trenutak sam provirio u bešiku i vidio svog novog rođaka. Tetka me je zovnula da raspremimo moje stvari. Poslije je rekla da operemo ruke i pripremimo se za večeru. Moja tetka super kuha, prejeo sam se i otišao leći. Sutra smo svi zajedno išli na tenis. Sjeli smo u stolice pletene od trske i naručili Tonik. Tamo su svi bili obučeni u bijelo isto kao u nekoj klinici. Tenis je čist sport i svaki put kad se spotaknemo na terenu na našem Segio Tachini šoricu se mora vidjeti crvena mrlja. Došli su tetkini prijatelji i sjeli za naš stol. Naručili su pića kojima nisam razumio nazive a siguran sam da ni oni nisu znali što govore i što to znači. Što se mene tiče mogli su naručiti i govno, ali na Francuskom bi govno zvučalo lijepo i zagonetno. Za stolom smo sjedili tetka, ja, mama od rođakove suparnice i trener. Mama od rođakove suparnice se počela jaditi kako je njena kćer bila mjesec dana u Londonu u teniskoj školi gdje se uči Engleski jezik i tamo igrala tenis na asfaltu. Ona kad pomisli na tenis i asfalt svega joj je dosta. Jadna njena kćerka. Kako su joj samo to mogli napraviti, bedaki jedni. Učenje Engleskog jezika i to na asfaltu. Možda bi učenje u ležaljkama bilo učinkovitije ili bi se o tome moglo na ljepši način govoriti i mama bi se mogla ponositi i na sebe i svoju pametnu kćer koja radi ono sto mama kaže Pirot prvi Maj. Trener je ispio svoj Tonic. On nije imao novaca za francusko govno koje glatko klizi niz grlo. On je bio plaćen i njemu su nešto govorili na Francuski, no nije ih razumio. Umalo sam zaboravio reći da nije imao bijeli šoric nego šarene bermude, koje su mu smiješno stajale. Mama od rođakove suparnice je to primijetila i rekla, kak je to sramota da se ovak odeveni treneri pojavljuju na teniskim terenima. Šutio sam i gledao korpulentnu samouvjerenu gospođu koja ne poznaje stid, rumena u licu, skrivena iza zlatno uokvirenih naočala za vid. Naš izlet je bio gotov i ja sam definitivno zaključio da neću igrati tenis i ako mi se to svidilo. Rođak je jedva čekao da opet pođe kod svoje Bake. Nadao se, kod Bake neće biti tenisa nego samo vrelo sunce, cvrčci što skladaju i izvode skladbe po cijelu noć. Zelene šljive, i nadasve je volio sjediti ispod stabla jabuke koje je davalo gusti hlad. Tu je njegova baka pekla najbolje uštipke u gradu. Miris se sirio po cijelom naselju i ja sam svaki put išao pod jabuku i ako me je bilo po malo stid. Ali vrući uštipci su bili jaci od stida. Njihov okus, njihov miris.....mnjam.
Došlo je vrijeme, tetka nam je kupila karte za autobus i mi smo krenuli prema mom malom gradu koji nije imao teniske terene. Rođak je opet imao reketu Head sto na hrvatskom znaci glava. Bilo mi je čudno, ali sam mislio da će baki pomoći klofati tepihe. Njegova baka svake godine generalno čisti kuću. Tako veliki klofac ne bi joj lose došao. A tek kad bi baka znala koliko klofač košta, i da mora obući bijelu suknju i majicu marke Sergio Tachini, ako želi klofati tepih sa novim klofačem, sigurno bi se odlučila za stari dobri klofač od pletene trske koji nije Head ali tepih dobro praši. Na kolodvoru u Mostaru nas je dočekao njegov dedo sa crvenim pobjednikom vremena. Koliko smo bili sretni sto smo došli, skoro smo zaboravili uzeti stvari iz autobusa. Javna rasvjeta se gasila, prošao bi po neki dostavni automobil, miris svježeg peciva se sirio kolodvorom, kroneri su se budili na klupama. A iznad nas tiho sunce je sve to gledalo. A mi smo osjećali laganu glad u želudcu ali nismo htjeli jesti spečene sendviće, znali smo da nas kod kuće čekaju domaća jaja ispečena na maslu. To sam uvijek volio. Za doručak, ručak i večeru. Domaća jaja na maslu i mladi luk iz naše bašče. Veliki grad je ostao iza naših leđa ali nije nam bilo ni malo krivo, gotovo da se nismo okretali da vidimo kako ga budi slabo sunce koje će poslije podne postati jako a cvrčci će cvrčati dok ne puknu. Naš mali grad i crkva na Brijegu koja se vidi sa svih strana, probijala je bijelim zvonicima iz gustog zelenila i govorila da smo tu. A naša rijeka je bila još plića i prvi krivolovci su se skrivali sa komadom stakla i viljuškom u ruci. Hoće li biti pastrvka od dva kila ili samo promrzline na nogama. A da im damo malo kavijara. Rođakov dedo je vozio i govorio kako sve krivolovce treba prijaviti. On je ni sam ne zna koliko je godina ribolovac, a nikad u krivolovu nije bio. Zadnja okuka i bili smo u našoj ulici. Vidio sam susjede kako idu po kruh a neki su nosili Bostane. Ovi sto ih dotjeraju rano ujutro kažu da su puno bolji. Tata je stajao ispred kuće, Mama provirivala sa vrata, stabla jabuke i kruške su već imale male plodova, pčele su se premjestile zajedno sa stršljenima, osama i mravima na tek sazrijelo grožđe. A miris u našem dvorištu je bio miris domaćih jaja pečenih na domaćem maslu i plinu kojeg svakog ljeta stavimo u prvi hodnik. Ušao sam u kuću, Mama je stavljala doručak na stol i bila je sretna sto sam tu i sto to mi pravi doručak. Počeo sam jesti čim je Tata donio luk iz bašče. Sve je bilo svježe i predivno, takav je bio zrak koji sam disao punim plućima. I ja sam bio sretan. Rođak je posije došao kod mene i rekao da je i njemu baka napravila domaća jaja pečena na domaćem maslu i da je počeo jesti čim je dedo donio luk iz bašče. Popodne je nazvala tetka i rekla rođaku da će ići svako jutro u veliki grad trenirati tenis a onda je tetak uzeo slušalicu i rekao da je to važno za kondiciju. Znao sam sad da rođak nije ponio reketu za svoju baku, a tko zna bili se baka i radovala takvom klofaču ili bi je samo zbunio. Bilo je opet jutro, šest sati. Nismo se pošteno naspavali a već smo morali u veliki grad. Rođak je uzeo svoju reketu, reketu, kako ono Head, što na hrvatskom znaci glava. Dok smo išli do našeg kolodvora koji nije postojao i bio je pod otvorenim nebom ljudi su mislili da moj rođak nosi gitaru. Jedan čovjek je dobacio ajde mali odsviraj jednu od Vesne Zmijanac. Sjeli smo na autobus i opet je počelo ono sto je bilo završilo prija dva dana. Bijeli šoricevi, bijele tene, bijeli ručnici, bijeli povezi za kosu, naravno litar energetskog napitka u odvratno skupoj termosici za čiju bi cijenu godinu dana mogao ispijati hladne sokove. Kad smo izišli iz autobusa, i u velikom gradu su nas čudno gledali. Ja sam se odmah počeo poistovjećivati sa rođakovim sportom, i bio sam važan što sam u njegovoj blizini. U velikom gradu ljudi su znali da reketa Head sto na hrvatskom znači glava, košta sedam stotina njemačkih maraka. Pravili su, krug oko nas, puštali nas da prođemo i dugo se okretali šapućući ime famozna rekete i upirali prstom u nas. Već sam pomislio da je moj rođak u velikom gradu poznat, da ga svi znaju i vidio sam sebe na teniskom terenu u svečanoj lozi sa crnim naočalama i plavom djevojkom. Ispred teniskog centra u velikom gradu je stajao neki tip koji je čekao mog rođaka. Ispočetka je bio nezainteresiran, mlako nam je pružio ruku i rekao svoje ime. Kad je moj rođak podigao svoj klofač naglo se osmjehnuo i nije više bio mlohav i nezainteresiran kao prije. Osjetio sam da sam potpuno nezanimljiv. Nisam imao šta podignuti i pokazati i na meni nigdje nije pisalo Head. Pošao sam za rođakom pognute glave i upoznavao redom nade, buduće sportaše sa skupim termosicama. Čekali su da i ja pokažem svoju reketu, ili da možda izvadim termosicu. Nažalost ja nisam imao ni jedno ni drugo pa je moje poistovjećivanje s rođakovim sportom po malo bljedilo i ja sam počeo okretati glavu od teniskih terena, gledati sa druge strane žice. Tamo je bio žamor puno ljudi veselih, galamili su punim grlom i skakali u bazen. Htio sam s druge strane žice ali taj dan je sve ostalo na pogledima. Ti ljudi su mi se činili nekako bliži. Sva moja razmišljanja i oklijevanja da pređem iza druge strana žice su pala u vodu kada me je zovnuo tip, kojeg smo na početku upoznali, da brojim poene mom rođaku i njegovom protivniku. Sjeo sam na povišenu stolicu, nisam imao šešir da zaštitim glavu, moj šoric je bio plavi a ni teniska mi pravila nisu bila jača strana. Kroz moj stomak je prolazila trema. Svi sa tribina su buljili na teren pa u suca, a taj sam bio ja. Puno sunčanih naočala na mojim leđima, podne je, ne smijem se okrenuti, moram pazit na meč, vruće mi je, sunce me peče po glavi, kako bi se rado kupao u bazenu, stid me je, ne misli na to, misli na meč, voda, bazen, ljeto, tenis, djevojke...., aut, bio je aut, mislim da je bio aut. Ustaje se tip sa gelom u kosi i kaže, šta sudiš kad ne znaš. Nisam ništa kriv, oni su me stavili ovdje. Izdržao sam do kraja meča, posle sam sudio dobro, ali ne ja to neću raditi, ići ću sa one strane žice i kupati se. S rođakom sam išao svako jutro u veliki grad ali više nisam htio brojati bodove. Odmah sam išao s one strane žice družiti se s ljudima koji ne pričaju o skijalištima u Francuskoj, Švicarskoj, Austriji, Italiji, s ljudima koji će se stidjeti i crveniti prvi dan nastave kad ih profesorica bude pitala gdje su proveli ljetne praznike. Razmišljanje je prekinuo glas spikera na valovima radija iz velikog grada.....Danas je Mostar najtopliji grad u Jugoslaviji. Svi su vrištali, skakali u vodu a djevojka sa plišnatom gusjenicom u ruci je rekla:''Danas smo opet najbolji''. Tako je, jes, najbolji ste. A sa druge strane žice moj rođak i tupi zvuk teniske lopte. Tog trenutka sam znao da moj rođak u tenisu nikad neće biti najbolji i da i njega samog za to boli kurac. Najradije bi ostavio reketu ušutkao tupi zvuk teniske lopte i pustio cvrčke neka cvrče. U Rusiji je bacao novce sa balkona i htio biti slobodan, živiti kod svoje kuće, jesti uštipke kod svoje bake. I san djeteta je postao stvarnost a snovi Roditelja su otišli tko zna gdje. Rođak i dan danas dolazi kod svoje bake, Tata i Mama sanjaju sada njegov san. A on na miru čita Schopenhauera, opija se arhitekturom Gaudija, divi se Rilkeovim stihovima, mašta na Brijegu ispod zvonika. Trenira svoja pluća sa dvije kutije dnevno, to ga opušta dok razmišlja i piše stihove. U velikom gradu već dugo nismo bili, možda ćemo ovoga ljeta.
Post je objavljen 02.12.2004. u 21:02 sati.