Nemam vremena baš ali moram malo...tko zna kad ću opet na net. Elem, sanjala sam svoje vjenčanje, prvi put u životu. Jedan od onih snova kad ne znate da sanjate. Djelovalo je prilično autentično, silna strka i gužva, ja tražim neke dokumente u svojoj torbi koju vučem na fax dok mi je stara za vratom i govori mi kako sam to mogla izgubiti, pa u svakoj pauzi do ogledala-tip top sređena, frizura, šminka, raskošna satenska vjenčanica (fuj) dugi veo, gledam goste koji stižu u crkvu, suzu u maminom oku... Dolazi vrijeme da krenem prema oltaru, svadbeni marš odjekuje i...i...počinjem doživljavati napad panike, nedostaje mi zraka: govorim sebi da je to tipična trema... Ma kakva trema!?! Ne mogu disati? Koliko u biti znam tog tipa za kojeg se udajem? Kako sam se mogla ubijediti da ću sa njim provesti ostatak života? Ima li smisla uputiti se u tu farsu ako sam svjesna da ću za par mjeseci otići, razvesti se, što će mi to...pa ja bih se trebala veseliti... Panika ne prestaje i ja se okrećem i bježim, zadnje čega se sjećam je stopiranje u vjenčanici A probudila sam se sa svadbenim maršom u ušima i sva obuzeta panikom. Jezivo.
LaMargot
Post je objavljen 02.12.2004. u 17:47 sati.