Prošli tjedan Iva je otišla u Rim. Ostao sam u Zagrebu sa paklenim planom: idem igrati sedam dana zaredom. Krenuo sam u nedjelju u Elementu, preko Cassandre završio u subotu u domu sportova. Pa da vidim kako je to kad si bridge pro, kad samo misliš na bridge. Isključio sam mobitel, pogasio struju i plin, polio fikus i krenuo. Poput pravog profića radio sam od devet do šest a onda kartao od sedam do jedanaest. Dobro i odspavao sam malo.
Prvo što me začudilo je da se nisam puno umorio. Pamtim igranje kupova i liga po vikendima kada sam doslovno padao od umora. To se ovdje nije dogodilo. Pazio sam da spavam dovoljno, da klopam na vrijeme i to je bilo to. Čak sam lakše prošao tjedan nego recimo Pulu, koja mi je bila godišnji odmor.
Izvan igre sam primjetio da stalno mislim o bordovima i turnirima. Puno više mi je trebalo za koncentraciju na svakodnevne poslove. Poslije svake večeri su ostala dva tri borda koja su mi zbog nečega bila jako bitna i o kojima sam gnjavio sve oko sebe sljedeći dan. Pretpostavljam da svi imamo potrebu razgovarati sa prijateljima o svom životu, ali tih sedam dana ja sam jedino mogao pričati o kartama i poslu. Jedna zanimljiva stvar tih dana bio je san: morao sam obaviti zadatke sa posla u točno određenim koracima kojih se točno ne sjećam - znam da sam ih obavljao za stolom gdje je bila zelena podloga kao na turnirima. Ako zbog nečega nebih napravio točan red koraka zadatak nije bio izvršen. Ne sjećam se da li sam morao licitirati za zadatke :)
Na ovakvoj turnirskoj turneji važna je disciplina i posebno izbjegavati bilo kakav alkohol. Kad sam u subotu, zadnji dan, popio jedno pivo za turnira opio sam se da se sve pušilo. Brkao sam tko je što licitirao i nisam mogao pratiti partnerovu marku. Inače vidim da je moda piti pivo i igrati bridž. Mene to zakolje u igri, poslije turnira može jedan dva gemišta dok se komentiraju bordovi. Za vrijeme turnira više ne. Druga stvar je što sam fakat poludio zbog dima i propuha. U Elementu svi prozori ne dihtaju, u Cassandri pušačka sala nije za živjet. Dom sportova je posebna priča, onaj hodnik ima temperaturu -5 a uvijek netko otvara i zatvara vrata tako da je bitno igrati dobro i biti na što višem stolu - što dalje od vrata. Da sam tamo bio sedam dana zaredom sad bih se 100% liječio od bronhitisa. Ovako sam prošao sa težim kašljem i hripanjem.
Dobra stvar stalnog igranja je mirnoća. Igrajući sedam dana nisam imao pritisak da moram nešto posebno odigrati tu večer jer tko će čekati sljedeći turnir. Najnervozniji sam bio prva dva dana, poslije je sve išlo lakše. Ne znam kako je bilo mojim partnerima, nadam se ugodno.
Mislim da u bridžu vrijedi pravilo kao i za sve drugo: ne treba pretjerivati. Poludio bih da sam nastavio još tjedan dana sa eksperimentom. U redu možda ne tjedan, ali svakodnevno kroz mjesec dana mislim da bi mi ostavilo posljedice. Kao onaj frajer što je jeo mjesec dana McDonalds hranu. Već nakon prvog tjedna sam zanemarivao privatne obaveze, nisam se javljao prijateljima i familiji, samo sam radio i kartao. Zanimljivo je da me je sredinom ovog tjedna uhvatila gadna kriza raspoloženja koja je trajala dva dana. Ja sam južnjak i dani u Zagrebu sa stalnom kišom i maglom na mene depresivno djeluju. Možda mi je pala kondicija ili sam bio zasitićen zbog prethodnog tjedna pa me uhvatilo jače nego inače.
Post je objavljen 02.12.2004. u 17:57 sati.