Ranjen sam u pakaš prije neki dan. Dva drota su me napala na pješačkom prelazu jer sam kuhao hors u kašićici zlatne boje. Nije mi jasno zašto ja ne mogu da se spucam gdje hoću i kad hoću.
Policajac koji me zaustavio u mom drogiranju se zvao Radenko, srbin u Federaciji BiH, iako sam mu pokazao člansku SDS-a (doduše, vidio mi je i druge članske karte: SDA, SDP, HDZ, DNZ, SRS, itd) nije me prestao maltretirati. Tek kad sam uzeo injekciju u kojoj je bilo uvučeno malo krvi, i nakon što sam mu rekao SIDA SIDA, odmaknuo se, i pucao mi u pakaš.
ZAR SE TAKO PROSLAVLJA DAN HIVA?
Sad malo odmaram, pržim karamele po Alipašinom polju i naravno slušam Magbeth i Igora Hamzu Ražnjatovića, velikog muslimana i velikog čovjeka. Čitam Puškina i odmaram svoje misli.
Napisao sam i sjajnu pjesmu, sonet usudio bih se reći, i sad naravno očekujem veliku slavu koja mi ne pripada. Sihre mi nema već neko vrijeme, proslavlja 16 dana aktivizma sa Feministicama sarajevskog polja i priobalnih područja rijeke Željeznice. Rolaju buxne i repaju o teškom životu ženskom u drkađijskom društvu bosanskohercegovačkom. Ja im kažem da poslušaju Magbeth ili Rizzu Ružu, biće im lakše, ali ne slušaju me. Danas svi imaju svoju put, niko više ne slijedi budale poput mene i to je loše. Ostaje mi da i ja sebi srolam neku buxnu i da ojadim kakvo djete bez oca.
Post je objavljen 01.12.2004. u 12:26 sati.