Danas mu je prvi rođendan, a izgleda ljepše nego ikad! On je prva stvar koju vidim ujutro i zadnja koja je me milo ispraća na kraju nemilog radnog dana. Podnosi sve moje mušice, hrabro se bori protiv dimne komore koju moje kolege zovu ured, i uporno cvjeta, cvjeta, cvjeta…
Naime, radi se o mom Anthurimu. Dobila sam ga poklon pri useljenju u novi ured i još je tu! NEVJEROVATNO!
Znam, znam, većina će vas reći: «Pa što je tu tako uzbudljivo?!»
Ja sam osoba čiji je kaktus obolio od nekakvih plikova i uginuo; jednom prilikom sam odlučila brinuti za jabuku u djedovom voćnjaku, i, naravno, s tog drveta nikad više ploda ne vidjesmo; stara je odustala od stavljanja živog cvijeća u moj životni prostor jer…no, do sad ste već shvatili zašto. Ali ovoj se biljčici iz nekog razloga sviđam! Čak se ni ne trudim posebno oko njega, zalijem ga kad se sjetim, ne pričam mu (nemojte se smijat, znanstveno je dokazano da se to biljkama sviđa i da im pogoduje!), ne ubacujem nikakve Cvjetale ili štajaznamkakveveć proizvode…a ipak je još tu. Ili možda baš zbog toga? Možda je moj cvijet vuk samotnjak u svom svijetu? Možda bi ga extra briga gušila i lagano ubijala? Možda je nekako poprimio moje osobine ili je slučajan splet okolnosti što smo naišli jedno na drugo?
Kako bilo da bilo: Sretan rođendan, mali moj, i cvjetao ti meni još 100 godina!
Post je objavljen 01.12.2004. u 11:54 sati.