Uuuu kako mi ide na živce kada mi dan bude skoro identičan kao jučer. Ne mogu da vjerujem, pa zar ljudi mogu ovako živjeti. Osjećam se kao robot koji je zadužen čitav svoj vijek trajanja da radi jedno te isto.
Aaaaaahhhhhh kako ludim kada mi se to desi. Evo kako je dan prošao :
Buđenje u 5 : 30 ujutro (razlog što tako rano ustajem je to što se firma nalazi daleeeekooo daleeekooo) onda dok se spremam upalim TV i gledam sranja koja se dešavaju u svijetu. Sama BiJEDA ljudi, ovo nije moguće. I tako spremim se ja i onda pravac na bus koji je prepun ljudi da nemaš gdje sjesti nego čitavim putem stajati !!! Ajde to mi toliko nije ni smetalo.
Dođem ja tako u firmu i kažem kolegama : "Dobro jutro" a oni bezdušno kao neki zombiji uzvraćaju pozdrav i tako ja depresivan odem raditi svoje. Kontam u sebi da će dan proći brže ali ne prolazi. Osjećam se kao da sam na čitavu vječnost osuđen. :) Šta ću, to je radi tolike depresije.
I tako proolllaaaze sati, prooolazee i onda napokon kraj. :) Uskačem u bus sav sretan što je gotovo idem kući. Dolazim doma umoran, gladan, ukratko NIKAKAV. Kontam spavati ali vremena nemam. Tražim nešto da jedem i nađem Jaffa Cakes. :) Jebem mu već dva dana to jedem, smučilo mi se....
Ehhh onda poslije "ručka" ide knjiga. Učim, učim i učim za faks. I onda nakon svega toga došlo je vrijeme za odmor. Napooookon :) Otišao sam na čaj sa prijateljem i evo me sada kući pišem vama.
Samo se nadam da mi ovo ne ode u svakodnevnu rutinu, ne bih mogao živjeti tako. Postao bih robot kao oni ali ja to ne želim. Kako srediti to. Ajde ljudi pomagajte.
Thx na čitanju.
Post je objavljen 30.11.2004. u 21:32 sati.