Mislim da mi nikada u životu nije bilo teško kao sada.
Sve što taknem, sruši se. I svaki trenutak sreće koji sam osjetila posljednjih dana, samo je bijeg od stvarnosti. Još jedan moj let u misli i snove koje se bojim ostvariti.
Htjela bih krenuti, ali ne mogu. Jednostavno sam previše ukopana u ovu zemlju ispod mene i jednostavno ne ide.
Toliko toga treba učiniti, a jednostavno ne mogu i ne pronalazim načina da se pomaknem ni milimetra.
Gledam kako se sve ruši, gledam sebe, izvan sam svog tijela. U njemu živi neka druga duša.Ne ja.
Nikad kao sada, nisam se osjećala slabom i krhkom. Umornom i tužnom
Ovo nisu takvi dani... ovo su mjeseci koji traju beskrajno dugo. Jer putujem nizbrdo.
Toliko toga sam željela ostvariti, a nisam.
I ponovno žalim za propuštenim prilikama, jer moglo je biti i drugačije.
Čemu sve ovo? Zašto ova muka tako dugo traje? I kakva je ovo kazna? Tko me to kažnjava i zašto?
Tako bih voljela znati.
Nemam više ni samopouzdanja, ni samopoštovanja, ni hrabrosti.
Nemam više snova. Više se ne budim nasmijana. Više ne mogu biti sama jer tada se sva tuga ovog svijeta svali na mene.
Ja više ne postojim. I nedostaje mi netko koga nisam nikad upoznala, a možda je otputovao u nekom od vlakova koje sam samo nepomično gledala kako odlaze.
Ne znam gdje je ovome kraj. Voljela bih nešto promijeniti, ali ne znam kako. Preumorna sam od svega. Iako sam mislila da se nikad više neću spustiti ovako nisko, svjesna sam da sam svakim danom sve niže i niže.
Ne mogu više prolaziti kroz ovo razdoblje sama. Ja trebam pomoć.
Post je objavljen 30.11.2004. u 12:24 sati.