Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/knjigoljub

Marketing

"Pisma iz Diletantije"


Prije otprilike dva mjeseca zagrebački nakladnik Hena.com objavio je knjigu Zvonimira Berkovića "Pisma iz Diletantije". Radi se o zbirci epistola kojima se Berković nakon trećesiječanjske rotacije vlasti javno obraćao stvarnim i simboličkim adresatima hrvatske prošlosti i sadašnjosti, i ta se knjiga ispostavlja pravom malom društvenom kronikom druge polovice prošloga i prvih godina ovoga stoljeća.

Danas, 30.11.2004. u 19 sati, u Novinarskom domu, Perkovčeva 2 u Zagrebu održat će se prezentacija Berkovićeve knjige. "Pisma iz Diletantije" predstaviti će, uz autora Zvonimira Berkovića, još i Ivo Banac, povjesničar , Željko Mardešić, sociolog , Marko Grčić, publicist te urednici Zlatko Crnković i Fikret Cacan.

Povodom toga u nastvaku vam donosim Berkovićevu epistolu upućenu Draženu Budiši :


DRAŽENU BUDIŠI
(Vjesnik, veljače 2002.)

Cijenjeni gospodine!
Nakon trijumfalne pobjede na izborima u HSLS-u možda biste trebali promisliti nije li vrijeme da se povučete u slavodobitnu mirovinu. Jer, ako sada to ne učinite, kada ćete? Za godinu dana, ili najkasnije dvije,Vi ćete opet naći neki razlog da podnesete neopozivu ostavku, a onda, kad ugledate svoju stranku kao siroče bez Vas, obuzet će Vas takva žalost da ćete joj ponuditi mogućnost da Vas opet ima. Naravno, opet ćete pobijediti, ali je teško očekivati da će Vam sudbina uvijek dodjeljivati takve časne protivnike kao što je bio nacionalna legenda, Gotovac, ili stranački korifej Radoš. Onaj prvi je, ne jedanput, izjavio da Vas smatra svojim sinom, onaj drugi je u Vama stalno gledao oca. To baš i nije mala cijena za održavanje visokog političkog standarda jedne stranke, koja je na svom zadnjem izbornom saboru pokazala da je sve svoje ideološke, gospodarske, socijalne i kulturne preokupacije svela na jedno: iskazivanje ljubavi svome predsjedniku.

Iako se o Vama u hrvatskom tisku toliko piše da ni uz najbolju volju sve ne možete pročitati, ipak vjerujem da ste neke moje meditacije morali zapaziti. Ako i nisu bile previše pametne, isticale su se bizarnošću. Uvijek sam se trudio da za Vaše biografske činjenice nađem neke literarne analogije. U desetljeću hrvatske državne samostalnosti pod žezlom Tuđmanove autokracije i samodržavlja, nukao sam Vas da izađete iz okvira dekorativne opozicije i da prema svom nekadašnjem lepoglavskom kolegi odigrate ulogu plemenitog Bruta. Upozorio sam Vas, također, da ste, sklopivši s Račanom koalicijski savez, izgubili ponešto od svoje moralne težine, jer ste svoje uzničke godine, najvredniji dio Vas sama, faustovski prodali svome nekadašnjem tamničaru.

Nakon Vašeg povijesnog okršaja s autsajderom Mesićem, u Globusu sam pisao: "Od tog poraza Draženu Budiši nigdje više nema mjesta, kao ni kralju Learu. Upao je u stupicu i svaki njegov pokret djeluje u državi kao da negdje pada strop, svaka riječ buči incidentno a decibelno. Bezbrojni pojedinci i najviše institucije htjeli su mu pomoći – uzalud. Ministri koje je on delegirao u Vladu mnogo bi radije da on dođe među njih, nego da se oni opet opterete partijskim zaduženjima, ali se i od same te ideje gotovo srušila zgrada vlasti. Pitanje je gdje je izlaz iz te tragedije? Ne znam, možda u komediji."
Čudno! Spomenuo sam Leara jer mi je prvi pao na pamet; zapravo svaki kazališni lik na kojega se može primijeniti Aristotelov kriterij za tragičnost, podjednako bi mi odgovarao. Ali sada vidim da sam slučajno izabrao pravoga. Možda ne Leara s kraja, ali sigurno s početka tragedije. Jer što čini taj nabusiti vladar?

Learovo je kraljevstvo u stvari država kulta ličnosti. Da bi postigao još viši stupanj tog kulta, on je smislio da se odrekne vladarskog tereta i podijeli zemlju kćerima, s perspektivom da će se tri fiktivne kraljice, dok je on živ, nadmetati u odanosti njemu i tako utrostručiti njegovu slavu. Ali, kad prethodno zatraži od svojih nasljednica očekivane izjave ljubavi, dvije starije i lukavije pristanu, a treća, jedina koja oca iskreno voli, odupre se toj patologiji vlasti. Starca to tako rasrdi da razbaštini nezahvalnicu i, premda nije dobio garanciju za funkcioniranje svog nauma, podnese neopozivu ostavku.

U jučerašnjoj izbornoj predstavi HSLS-a ulogu Kordelije odigrao je Goran Granić. Tiho ali odlučno on je razlučio ono što je njegova dužnost prema Vama kao predsjedniku stranke od deset drugih njegovih zaduženja koje ima u koalicijskoj vladi. Nije na meni da se upuštam u ocjene rada zamjenika hrvatskog predsjednika Vlade, ali dovoljno sam stručan da procijenim kako je taj govor bio dostojan dramske lektire najvišeg ranga. Neću ovdje ponavljati njegove riječi jer bi ih trebao sve ponoviti. Ali zato će ih mnogi još dugo ponavljati. U Hrvatskoj, zemlji potpuno nenavikloj na demokraciju, rasprava o vlasti tek počinje, a ovaj govor je od stjecanja nezavisnosti jedan od rijetkih koje valja naučiti napamet.

Čuo sam i vidio na televiziji Vaš odgovor. Vikali ste. Kao režiser, nikada ne bih dopustio glumcu da takve riječi izvikuje. Natjerao bih ga da govori ispod glasa, jer to su riječi pogodbe između poslovnih partnera, koje kao takve nisu dostojne moralnog patosa i bolje je da ih Bog ne čuje.

Najviše pozicioniranom članu svoje stranke u Vladi davali ste do znanja da onaj koji veže svoju sudbinu za stranku mora snositi posljedice do kraja, tako nekako. Očito ste se pokajali što ste na koalicijsku njivu poslali nekoga da sa tko zna koliko konjskih snaga vuče tko zna koliko plugova, a da ne širi vonj štale iz koje je izašao. Ali u tome i jest stvar! Političari i stranke u opoziciji imaju, naravno, svoje boje, okuse i mirise, ali kada dođu na vlast, sve to prestaje. Vlast je impersonalna. Za političara na vlasti moglo bi se reći da je biće sui generis, ne ponaša se ni kao "on prijašnji" ni kao "on potonji".
Političar na vlasti iz svoje posebne prtljage vadi samo ono što prolazi kroz filtar univerzalnog, a najveći kompliment koji jedan ministar uopće može dobiti jest da mu vlastita stranka zamjeri što predobro služi Vladi. Vlade koje formiraju stranke trebale bi ostavljati dojam da su izvanstranački, meritokratski ansambli stručnjaka.

Ne bih duljio. Nekako se neudobno, pa čak i smiješno osjećam kad izričem pohvale jednom (iako briljantnom) tehnologu vlasti, ali zaista mislim, gospodine Budiša, da ste, napadajući Gorana Granića, napali vrlinu.

Iskreno Vaš
Zvonimir Berković
("Pisma iz Diletantije" Hena.com, Zagreb, 2004., str. 79.-82.)



Post je objavljen 30.11.2004. u 13:19 sati.